Razum ima presudnu ulogu u kršćanstvu. Ustvari, on ima mnoštvo važnih uloga, no njegova je najvažnija uloga na početku čovjekova religiozna života.

Razum nam pomaže shvatiti da je kršćanstvo razumski prihvatljivo. To nam pomaže ukloniti kamen spoticanja. Čak su i nevjernici sposobni zaključiti da je kršćanstvo smisleno i da u njemu nema nejasnoća. Takav zaključak još nije prava vjera, ali je nužan uvod u vjeru. Drugim riječima, čovjeka ne možemo razumskim argumentima uvjeriti u istinitost vjere, ali ga svakako možemo uvjeriti u to da je moguće svladati prepreke koje stoje pred vjerom.

Kad bi Pelagija postavili naglavce, on bi se zvao Calvin. Upravo je Pelagije (355.–425.) naučavao da ljudska narav sama po sebi može učiniti sve što je potrebno za naše spasenje. U raj možeš doći sam, kaže Pelagije, bez ičije pomoći. To nije točno, kaže Calvin (1509.–1564.). Čovjekova su djela potpuno bezvrijedna. Sve što učinite bezvrijedno je. Razum je beskoristan jer vas ne može približiti Bogu. Što je još gore, sve što učinite jest grijeh.

Katolička crkva suprotstavlja se i jednom i drugom stajalištu. Ali ona ne zauzima tek neko srednje stajalište i ne pristaje na kompromise. Ona zauzima više stajalište i potvrđuje višu istinu. Ona kaže da do znanja o Bogu i moralnom zakonu možemo doći pomoću našeg naravnog razuma, premda razum ne može shvatiti važne istine koje su pridržane samo objavi – kao što je nauk o Svetome Trojstvu, o kojemu nikada ništa ne bismo mogli saznati kad nam ne bi bio objavljen. Uz ovakvo znanje o Bogu možemo pomoću naših naravnih sposobnosti pripremiti razum tako da on omogući volji da na prikladan način odgovori kad je milost potakne prema vjeri. To poznajemo pod nazivom motivi vjerodostojnosti. Pomoću razuma možemo se osloboditi smušenosti i zabluda koje nam onemogućuju djelovanje u skladu s milošću koju nam Bog nudi. Razum, sam po sebi, ne rađa vjeru, jer je vjera čin volje koju pokreće Božja milost i s kojom Božja milost poslije surađuje. Međutim, razum može ukloniti prepreke našem shvaćanju. Upravo je u tome sadržana vrijednost apologetike.

Pavao kaže: »Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike« (Rim 1,20). Sposobnost odlučivanja ili htijenja, kao i sposobnost činjenja dobrih djela, čovjeku je nagonska: »Ta kad se god pogani koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon« (Rim 2,14). Dobra djela koja čine nevjernici bivaju nagrađena (Izl 1,21; Ez 29,18). Krist priznaje prirodnu ljubav koja postoji među nevjernicima kao nešto dobro (Mt 5,47).

Milost je dar Božji. Dar je upravo ono što znači grčka riječ charis. Milost je nužna za početak vjere, za ustrajnost i postojanost u već ranije danoj milosti i za izbjegavanje grijeha. Pavao svu svoju krepost i sve dobre učinke svoga rada pripisuje Božjoj milosti: »Milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom« (1 Kor 15,10).

Postoje dvije vrste milosti. Stvarna milost ne prebiva u duši i ne posvećuje je. Možemo je predočiti kao nadnaravni poticaj prema dobru što ga Bog daje duši – poticaj koji duši omogućuje učiniti određene stvari koje ona sama po sebi ne bi mogla. Vjera je posljedica stvarne milosti i prva je stepenica na putu prema posvetnoj milosti.

Posvetna milost, koja uzdiže dušu tako da ona može dospjeti u raj, stalna je vrsnoća uz čiju pomoć sudjelujemo u Božanskom životu (Iv 14,6; 15,5), postajemo sudionici u Božanskoj naravi (2 Pt 1,4), bivamo posvojeni kao djeca Božja (Rim 8,15; Gal 4,5; Ef 1,5; 1 Iv 1,3; 1 Pt 1,23), i po kojoj postajemo hram Duha Svetoga (Rim 5,1; 8,11). Posvetnu milost gubimo smrtnim grijehom, ponovno je zadobivamo ispovijeđu i uvećavamo je drugim sakramentima, osobito Euharistijom.

Tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.