»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25, 31-46)

isus

Posljednja nedjelja u liturgijskoj godini posvećena je svetkovini Krista Kralja svega svijeta. Višestruko je otajstvo koje slavimo ovom svetkovinom, te je nemoguće zahvatiti sve njegove vidove, pa se stoga valja usredotočiti samo na neke od vidova ovog velikog otajstva. Radi se, doista, o bitnoj sastavnica naše svete vjeroispovijesti ispovijedati da će Sin Božji doći u slavi kao sudac živih i mrtvih, te da će tada uspostaviti konačno kraljevstvu kojemu neće više biti kraja. Isus je ovu istinu izrekao jednostavnim riječima govoreći kako će Sin Čovječji jednom doći u slavi sa svojim anđelima, te da će sjesti na prijestol svoje slave, nakon čega će razlučiti dobre od zlih kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Onaj kojega su ljudi na zemlji ponizili, doći će kao sudac neba i zemlje. Onaj kojeg su odbacivali u vremenu, doći će kao gospodar vječnosti. Onaj kojem su ljudi presudili nepravednim ljudskim sudom, doći će kao pravedni sudac svih ljudi.

Temelj njegove slave u moći koju je primio nad svim stvorenjem, a napose nad ljudima, je njegovo slavno uskrsnuće kojim se i kao čovjek proslavio kod Oca nebeskoga. Upravo uskrsnućem on je izvršio proslavu ljudske naravi, te je omogućio svakom čovjeku da primi nagradu života vječnoga u zajedništvu s njime. Sveti Ćiril Aleksandrijski će stoga istaknuti uskrsnuće Kristovo kao temelj budućeg pravednog suda i nebeske proslave svetih: «Poslije svojeg uskrsnuća od mrtvih Isus – vrativši našu narav u prijašnje stanje i oslobodivši čovjeka od propadljivosti – kao prvijenac i njezin prvi hram uzišao je k Ocu koji je na nebesima. No nakon malo vremena ponovno će sići, kako vjerujemo, i iznova se s anđelima k nama vratiti u slavi svojega Oca, da uspostavi strašan sud nad svima, zlima i dobrima. Jer svaki stvor mora doći na sud i Gospodin će svakome vratiti prema njegovim životnim zaslugama. Onima slijeva, koji su zemaljska dobra zlo uživali, reći će: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!, a onima zdesna, tj. dobrima i svetima: Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Primite u baštinu kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta! Oni će prebivati i kraljevati s Kristom da uživaju nebeska dobra s neizmjernom radošću. Postavši mu slični u njegovu uskrsnuću i oslobođeni okova stare raspadljivosti zauvijek će dugim i neizrecivim životom živjeti s vječno živim Bogom.“

No istina o sudu Kristovu pred kojim će se naći svaki čovjek kako bi odgovarao za svoja djela, istina je kojom nas Bog ne želi strašiti nego prije svega uozbiljiti. Ova istina, nadalje, govori o uzvišenosti i dostojanstvu nas ljudi, kao i o neizmjernoj veličini naših ljudskih čina. Isus Krist očituje svoju kraljevsku moć po vlasti koju ima nad svakim stvorenjem, na poseban način da prosudi ljudska djela, te da im dadne zasluženu nagradu ili kaznu. Iz istine o vječnoj nagradi i kazni izvire obveza za nas ljude da živimo do kraja pozorni na sve što činimo, te da svoje ponašanje suobličujemo volji onoga koji je moćan obdariti nas životom vječnim. Sveti Ćiril će i glede toga dati izvrsno tumačenje iz kojega možemo i sami izvući poticaje za život: „Pavao je potvrdio činjenicu da će onaj tko je provodio dobar i krjepostan život bez prestanka živjeti s Kristom promatrajući njegovu božanstvenu ljepotu. On, naime, kaže: Sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti preneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (1 Sol 4,16-17). Onima koji su nastojali mrtviti svoje svjetovne strasti kaže: Umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi (Kol 5,3-4). Da ukratko sažmem smisao i snagu toga mjesta, reći ću: oni koji ljube zloću svijeta, past će u pakao i ostati udaljeni od Kristova lica. Oni pak koji ljube krjepost i budu čitav sačuvali pečat Duha, prebivat će i s njim živjeti promatrajući mu božansku ljepotu.“

Neka nam stoga današnja svetkovina bude poticaj da i sami, u punoj svijesti i odgovornosti težimo prema budućoj proslavi, pozorni na svaki svoj čin, jer se njime određujemo za vječnost. Neka prisutnost mlakih među nama ne umanji našu gorljivost, jer za ovoga života dobri i zli su pomiješani, pa i u samoj Crkvi, što ne znači da neće jednom biti razdijeljeni, a sud će se donijeti na temelju Kristovih zasluga i naših djela koja smo činili za ovoga života. Bog nam daje prigodu da se obraćamo i da živimo obraćeni do posljednjeg dana i daha, te je stoga ne propustimo. Živimo sada vjerno Kristu, kralju, pastiru i sucu, jer kada dođe u slavi samo će očitovati ono što smo bili i što smo u srcu nosili i krili. Ne budimo tvrdoglavi i nemarni jarci, nego se potrudimo tako živjeti da nas Krist Isus uvede u puninu života vječnoga.

dr. don Ivan Bodrožić

Objavljeno u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.