Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande. I dođe u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: “Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?” I sablažnjavahu se o njega. A Isus im reče: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.” I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.

Mt 13,54-58

Prema zapisanom svjedočanstvu u evanđeoskom odlomku, jedina čudna stvar koja se dogodilo u Isusovu zavičaju je bilo njegovo čuđenje zbog nevjere njegovih sumještana. I to zato što u njemu nisu gledali Božjeg Sina, nego sina Marijina. Nisu u njemu vidjeli brata koji je došao spasiti svoju braću i sestre, nego su u njemu vidjeli brata Jakovljeva i Josipova i Judina i Šimunova. Nisu u njemu vidjeli Krista, obećanoga Mesiju, nego su vidjeli drvodjelju.

Prorok

Neuspjeh koji je Isus doživio u svom zavičaju iskustvo je koje posjeduju i svi vjerovjesnici Evanđelja koji su željeli posvjedočiti istinu onima s kojima žive. Prečesto nailazimo na nerazumijevanje i omalovažavanje. U takvim slučajevima nam valja nasljedovati Duha Svetoga koji nam svjedoči da se snaga u slabosti usavršuje. Jaki smo samo onda kada shvatimo svoju slabost. Učinkoviti smo samo kada shvatimo svoju nemoć. Rječiti smo samo onda kada shvatimo vlastitu nedorečenost.

Oholice i umišljeni nikada nisu bili vjerodostojni svjedoci. Čisto i ponizno srce te spremnost da se sve izgubi pretvara nas u djelotvorne i plodonosne glasnike Kraljevstva Božjega. Pretvara nas u proroke.

A proroci nisu romantična i daleka bića iz prošlosti. Svatko od nas koji smo kršteni uronjeni smo i u Kristovu proročku službu.

Prorok među nama

U svakom vremenu Duh Božji potiče ljude da budu proroci Božje ljubavi prema čovjeku. Ni ovo naše vrijeme nije bez proroka. No, znamo li ih prepoznati? Znamo li ih čuti? Znamo li ih poslušati?

Problem je s prorocima što Bog uvijek izabire nekoga između nas, nama u svemu jednakoga, da digne glas i navijesti Istinu. U onima koji nam govore u Božje ime prepoznajemo ljude iz susjedstva koje poznajemo oduvijek i čiji su roditelji, braća i sestre među nama. Teško nam je povjerovati da Duh puše gdje hoće i da Bog poziva malene, obične ljude kako bi bili svjedoci neobične ljubavi Božje prema čovjeku. I kao da lakše prihvaćamo nauke došljaka, nego svjedočanstvo onih koji su oduvijek uz nas i uvijek za nas. Kao da nam je ugodnije slijediti zamamno naučavanje lažnih proroka, nego poticajni primjer svjedoka.

Otvorimo oči! Otvorimo srce i prepoznajmo proroka. U sebi i oko sebe.

Nikola Kuzmičić

Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]