Dr. sc. Ivan Zelić o kvazitradicionalizmu i Lefebvreu (2)

Potpora ‘tradicionalnom’ rimskom obredu ne čini vas ni boljim ni lošijim katolikom

Bitno.net će u dva nastavka objaviti tekst našeg suradnika Ivana Zelića o teološkom fenomenu katoličkog “tradicionalizma” (navodnici su namjerno stavljeni) i Društvu sv. Pija X. kao najeksponiranijim zagovornicima takvih stajališta. Povod za tekst jesu sve češći i rašireniji članci na Internetu o takvim temama u kojima se često pojavljuju netočne informacije.

p1160455

Nakon povijesnog pregleda u prvom nastavku, došli smo do pitanja tko su “tradicionalisti” i kako bi se trebalo prema njima odnositi. Taj izraz je previše neodređen pa skriva dvostruku opasnost: s jedne strane da ono što je dobro i vrijedno postane odbojno i sumnjivo, čak i neprihvatljivo, a s druge strane da se “kamuflira” ono što je opasno, zlo i razorno za vjeru i da to postane naizgled neutralno, čak i simpatično i privlačno.

Ako se pod riječju “tradicija” razumijeva stoljetna baština Crkve na raznim područjima života, posebno vjerskog života, onda su svi vjerni katolici “tradicionalisti”. Međutim, taj izraz obično se shvaća puno uže, u značenju “tradicionalnog” rimskog obreda koji je bio u širokoj upotrebi u Crkvi do pape Pavla VI. Ako se pod “tradicionalistom” razumijeva onaj koji koristi ili simpatizira taj obred, onda se može reći da neki katolici jesu a neki nisu “tradicionalisti”. Recimo odmah da sama ta činjenica, da netko jest ili nije “tradicionalist” u takvom značenju riječi, ne čini tog čovjeka ni boljim ni lošijim katolikom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Je li “tradicionalni” rimski obred nešto dobro i vrijedno? Odgovor je nesumnjivo “Da”. Pa zar bi Crkva stoljećima koristila nešto što je loše, i to ne negdje na nekom nebitnom i perifernom području, nego baš u svetoj misi, u samom središtu crkvenog života? Pape su nakon Koncila sve više nastojale da taj obred ne nestane u Crkvi. I nakon što je bio uveden novi obred, mnogi su pojedinci i zajednice s odobrenjem Crkve nastavili služiti svetu misu po starom obredu. Ivan Pavao II. je u spomenutom motu propriu “Ecclesia Dei” apelirao na velikodušnost biskupa: “posvuda se mora pokazivati poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji, širokom i velikodušnom primjenom odredaba koje je Apostolska stolica izdala već prije nekoga vremena, u pogledu upotrebe Rimskoga misala prema tipskome izdanju iz 1962. godine.”

U Crkvi je uvijek postojalo više obreda, što je slučaj i danas. Istina je da “tradicionalni” rimski obred neke stvari u vjeri bolje izražava nego neki drugi obred. Ali vrijedi i obrnuto.

Nezadovoljan manjkom te velikodušnosti kod nekih biskupa, Benedikt XVI. je 7. srpnja 2007. objavio motu proprio “Summorum pontificum” (vidi ovdje) i popratno pismo biskupima (vidi ovdje). Papinska komisija “Ecclessia Dei” donijela je s papinim odobrenjem upute za primjenu (vidi ovdje). U tom motu propriu papa je odredio da svaki svećenik može služiti svetu misu po “starom” obredu i bez dozvole biskupa (čl. 2) i da biskupi trebaju vjernicima osigurati svetu misu po tom obredu gdje postoji grupa vjernika koja to traži (čl. 7). Odredbe se ne odnose samo na svetu misu, nego i na druge liturgijske čine (na primjer krštenje, vjenčanje…). Papa Franjo je izričito rekao da je donoseći navedene odredbe njegov prethodnik postupio razborito (vidi razgovor za časopis “Civiltà cattolicaovdje, hrvatski prijevod vidi ovdje). Očito je da ih on ne namjerava mijenjati.

Je li “tradicionalni” rimski obred bolji od drugih? Treba najprije naglasiti da je u Crkvi uvijek u ove dvije tisuće godina postojalo više obreda i da danas postoji više obreda. Svi oni su postojali i postoje s odobrenjem Crkve. Dalje, svaki obred može izvana tek u ograničenoj mjeri izraziti neizrecivo otajstvo koje se događa u svetoj misi. Nije slučajno da Katekizam Katoličke Crkve citira tekstove iz različitih obreda. Istina je da “tradicionalni” rimski obred neke stvari u vjeri bolje izražava nego neki drugi obred. Ali vrijedi i obrnuto: neki drugi obred bolje od njega izražava neke druge stvari u vjeri.

Ovdje treba spomenuti da je papa Benedikt XVI. očekivao i želio da upotreba ta dva obreda bude “uzajamno obogaćujuća”. To naravno ne znači da se oni mogu “miješati” po nečijem “ukusu”, nego znači da bi oni koji bi s razumijevanjem i pobožnošću služili svetu misu na oba obreda ili na takvim misama sudjelovali, bolje razumjeli i doživjeli neizrecivo otajstvo svete mise.

Da bismo bili precizni, potrebno je reći da papa Benedikt XVI. u spomenutim dokumentima ne govori o “starom” i “novom” obredu kao o dva različita obreda, nego govori o dva oblika istog rimskog obreda. “Novi” se službeno naziva “redovni oblik” (lat. forma ordinaria), a “stari” se službeno naziva “izvanredni oblik” (lat. forma extraordinaria) rimskog obreda. Treba još spomenuti da je pogrešno o starom obliku govoriti kao o “latinskoj misi“, jer sveta misa se može na latinskom jeziku slaviti i po novom obredu, a to pape često i čine.

Papa Franjo je upozorio da smatra “zabrinjavajućim rizik ideologiziranja Vetus Ordo [starog obreda], njegovo instrumentaliziranje” (vidi prije spomenuti razgovor). U čemu je tu problem i opasnost? Najprije u tome što je pogrešno i opasno obred uzimati kao glavnu razdjelnicu u vjerskom životu. Zašto? Rekli smo već da je u Crkvi uvijek postojala i postoji različitost obreda, a ono što mora biti jedinstveno nije obred, nego “jedna vjera” (Ef 4,5) i “jedna Crkva” (kao što molimo u Vjerovanju na svetoj misi).

Dalje, treba imati na umu da za većinu obreda koji se koriste u Katoličkoj Crkvi postoji i neka Crkva ili zajednica izvan Katoličke Crkve koja koristi taj isti obred. Ako se pitanje obreda stavi u apsolutno prvi plan, važnost te činjenice može se izgubiti iz vida. U Hrvatskoj tako već više od 400 godina postoji cijela jedna biskupija (križevačka) koja se služi bizantskim obredom, istim onim kojim se služe i pravoslavni. Ali ti vjernici križevačke biskupije imaju istu vjeru kao i katolici koji se služe rimskim obredom, dio su iste Crkve koja ima papu za poglavara.

Uz inzistiranje na obredu, druga karakteristična metoda promičbe SSPX-a je neumorno ukazivanje isključivo na negativnosti u Crkvi. Lijepo se o takvoj tipičnoj metodi neprijatelja Crkve izrazio papa Franjo kad je rekao da više buke izaziva jedno stablo koje pada nego cijela šuma koja raste

Ovdje ponovno dolazimo do raskolničkih skupina kao što je SSPX. Oni se predstavljaju kao “katolička Tradicija” (uvijek s velikim početnim slovom) i zamagljuju situaciju, očito namjerno. Žele pitanje obreda staviti na prvo mjesto u razmišljanju vjernika, a sebe predstaviti kao jedinog pravog zaštitnika starog obreda, koji bi bio skoro neko njihovo privatno vlasništvo. Ako usporedimo SSPX-ovce s pravoslavnima, vidjet ćemo da postoje mnoge paralele. Kao što se pravoslavni služe istim obredom kao i neki katolici, ali oni nisu katolici, tako se i SSPX-ovci služe istim obredom kao i neki katolici, ali oni nisu katolici (kao što smo objasnili u prvom nastavku ovog članka). Ali postoji jedna vrlo bitna razlika koja ima praktične posljedice za snalaženje vjernika. Dok u pravoslavnoj crkvi nećete susresti nekoga koji će vam tvrditi da je to katolička crkva, kod SSPX-a ćete sigurno dobiti odgovor da oni jesu katolici, dapače da su bolji katolici od drugih, bolji i od pape

Uz inzistiranje na obredu, druga karakteristična metoda promičbe SSPX-a je neumorno ukazivanje isključivo na negativnosti u Crkvi danas. I kad se radi o istinitim činjenicama, time se dobiva potpuno pogrešna slika. Lijepo se o takvoj tipičnoj metodi raznih neprijatelja Crkve izrazio papa Franjo kad je rekao da više buke izaziva jedno stablo koje pada nego cijela šuma koja raste. Ne ograničavaju se oni samo na stvarne činjenice, nego svim sredstvima nastoje ocrniti zadnjih pet papa i druge velikane Crkve koji njima nisu po volji. Posebno omiljena meta im je papa Ivan Pavao II., sad još i više uoči njegova proglašenja svetim koje je najavljeno za 27. travnja ove godine, u nedjelju nakon Uskrsa.

Na kraju treba naglasiti da nas Katekizam Katoličke Crkve jasno uči: “Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili ući ili pak u njoj ostati.

Potrebno je dakle čuvati se raskola i raskolnika, jer to je put koji vodi u vječnu propast, ali potrebno je isto tako čuvati i njegovati svekoliko blago Crkve, ne prepustiti ga zaboravu i ne dozvoliti da ga raskolnici prikažu kao svoje. Ti raskolnici krenuli su po načelu “S tradicijom protiv Crkve“, što nije ništa bolje od protestantskog načela “S Biblijom protiv Crkve“. I Biblija i tradicija su plod Crkve i ispravno ih je moguće shvatiti i živjeti jedino u Crkvi.

dr. sc. Ivan Zelić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. ožujka 2014.

Možda vam se svidi