Gospodin od nas traži da se ne oslanjamo previše na čisto ljudsku sigurnost koja će uroditi pesimizmom. On od nas traži nadnaravno povjerenje, da postanemo nadnaravni realisti, što znači da se oslonimo na njega, svjesni da Isus nastavlja djelovati u našemu životu.

Vjera u ono što nam Gospodin predlaže čini čuda. Jednom prigodom Gospodin je zatražio od nekog čovjeka da učini nešto što je ovaj iz iskustva znao da sigurno ne može učiniti. Rekao mu je neka ispruži svoju usahlu ruku. Njegova je poslušnost, znak djelotvorne vjere, omogućila čudo: “I čovjek ispruži ruku, i ona je bila zdrava, baš kao i druga.” Ponekad će Gospodin tražiti od nas da učinimo nešto za što se smatramo nesposobnima. No dopustimo li Božjoj milosti – milosti koja se vrlo često javlja kao rezultat poučljivosti duhovnome vodstvu – da djeluje u nama, bit ćemo sposobni učiniti ono što smo držali nemogućim.

Svemu što je povezano s našim duhovnim životom trebali bismo pristupati oprezno, sa zdravim nepovjerenjem u vlastiti sud, kako bismo mogli prihvatiti kriterije koji su različiti ili čak suprotni našima. Pustit ćemo da nas Gospodin vodi kroz događaje i nadahnuća i kroz svjetlo zadobiveno u duhovnom vodstvu. S podatnošću gline u rukama lončara, bez ikakva otpora, s nadnaravnom vizijom, gledajući i slušajući u osobi duhovnika samoga Krista.

Ovako u Svetome pismu stoji: “Siđoh, dakle, u kuću lončarovu, upravo je radio na lončarskom kolu. I kako bi se koji sud što bi ga načinio od ilovače u ruci lončarovoj pokvario, on bi opet od nje pravio drugi […]. Evo kao ilovača u ruci lončarovoj, i vi ste u mojoj ruci.” Raspoloživošću i poučljivošću prepustit ćemo Bogu da nas mijenja i iznova oblikuje koliko god bude potrebno. To bi mogla biti nakana naše današnje molitve, odluka koju ćemo provesti uz pomoć Blažene Djevice.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)