Odlučila sam i ove godine poći na misu zahvalnicu. Zahvaliti za sva dobra u prošloj godini i za nedobra, kojih je i ovaj put Bogu hvala, bilo mnogo manje.

Budući stižem na zvuk zvona požurim u klupe naprijed, čini mi se nema baš čitača. Hoću sjesti u drugu klupu, ali prijateljica sa zbora miče svoje stvari i poziva me da sjednem do nje. I sjedam, okružim pogledom, ma, sve je već rješeno.. Odlično, moći ću u ovoj misi uživati sasvim predano, neću morati razmišljati o tome što kad ide, je li ovo ili ono spremno.

Pogled mi odluta na najdraže mjesto u crkvi: Svetohranište.

Ta mala, crvena, zlatnim grančicama urešena vrata često zarobe moj pogled.

Tu je On. Veliki Bog u malom srebrnom sobičku. Znam, reći ćete Bog je svuda. Jest, pojasnio mi je to već davno sv. Augustin, ali u toj maloj srebrnoj sobici, iza zaključanih vratašaca Bog u hostiji, taj njegov dio iako ujedno i cjelina, ipak jest sam.

Sad stojim ravno naspram Njega. A srce bi htjelo.. htjelo bi unutra. Onako, da se čudom nekim smanjim, pa se stisnem u kut.. i budemo zajedno. Napasnik već prigovara:“ Da, svakako, ti u svetohraništu, kako se samo usuđuješ?“

Stvarno.. što bih ja tamo?..

Al, skroz u kutu, tu, kraj vrata, onako, ko malo zrnce prašine.. da sjednem kod nogu Gospodinovih.. i šutim.

Misa ide dalje.. Pjevam.. molim.. slušam..

Na prinos darova, stavljam u duhu na oltar sve svoje, svoju djecu, mog muža, naš zajednički život, naša htijenja, naše planove. Ti Gospodine čini što treba, mijenjaj, oblikuj, uđi u sve što čini mene i moj život.

Misa ide dalje.

Al ta želja mi ne da mira.. Kad bih mogla, makar malo ući u taj sveti hram.

I nadođe mi druga misao: „Svak je od vas hram Duha Svetoga. I ti si hram.“

„ Ja?“… i postanem odjednom snažno svjesna središta svojih grudiju, i kao da je tu neka otvorena rupa, neki prostor okrugao, prazan.

„ I ti možeš biti moja pokaznica“…

„Ja, Gospodine?“ jedva nutarnjim glasom prozborim.

„ Haahahhaa, da, baš ti, od svih ljudi na svijetu? Morat ćeš biti savršena“ opet lukavi glas s početka.

„ Ti“…

Pokaznica.. Pa da, kako to prije nisam shvatila? A koliko sam to puta čula: pronositi Krista.

Evo, bliži se pričest.. primit ću Isusa, ovog istog živog.. I on će se smjestiti u moje srce, u samo središte moje duše, u prazan okrugli prostor.. I sjati, kao iz pokaznice..

„ O da, blistave, zlatne, pokaznice u obliku sunca“ opet prošapne smutljivac.

Ma ne, ja vidim jednu malu, običnu, drvenu pokaznicu, jedva da je obrađena, tek da poprimi oblik koji zahtjeva njena uloga.

„ Ne trebaš ići k meni.. Ja ću doći k tebi..“

Nije to glas.. ne.. samo misao.

„ Svakako, tvoja.. uvijek si imala bujnu maštu“

Pa što.. Isus je to, i doći će k meni.. I praznina će biti ispunjena.

Kako je to jednostavno.. Ma, kako to prije nisam shvatila. Da, bila sam svjesna Gospodinove prisutnosti u hostiji, uvijek bih Mu rekla štogod kad bi se sjedinili u pričesti. Ali to se nekako ograničilo na tih nekoliko minuta.

A ovo, ovo je nešto sasvim drugačije. On će doći i ostati, u pokaznici. I ja ću Ga nositi u grudima, i bit ćemo zajedno.

Pričest.

Tijelo Kristovo.

Amen.

Kleknem. I radost me sasvim preuzme, i malena sam i zahvalna, klanjam se prignuta: „ Hvala Ti, što si došao, što želiš k nama doći, uvijek i iznova. Ne, nisam dostojna, ali Ti me činiš dostojnom. Uvijek iznova. Hvala Ti.“ Onda  šutim, suze ispiru preobilnost dara koji osjećam.

A onda, na kraju mise, Tebe Boga hvalimo.

Ma tako bih zapjevala, tako, da mi glas dopre do samih nebesa, ali suze mi guše glas, i zvuk koji izlazi daleko je od pjesme.. Šutim i gutam suze, al dušom stojim pred prijestoljem.

Do druge kitice, nekako se saberem i pjevam. Bogu na slavu.. S anđelima, sa braćom, sa svetima, ja mala ljudska i obična.

Bogu na hvalu. „Svet, svet, svet je Gospod Bog kralj preslavni puka svog“

U meni duša sva drhti.

Tako je bilo. Znam, svašta će mnogi pomisliti o ovome. Ali to je tako. Za mene duhovne stvarnosti jednako su stvarne kao i ova naša u kojoj svaki dan živimo.

To je govor duše koji ne razumiju svi. Mnogi i da, ali kriju te misli, jer tko zna kako će ljudi reagirati.. Moglo bi im na pamet pasti koješta, od „ kaj ova brije“, preko „fakat je čudna“, do „nije ona baš čista“.

Zato mnogi šute. Al ja ne mogu, ne smijem.

Zar ste zaboravili, pa mi smo pokaznice.

Jer rekao je: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.“ Matej 5:14, 15

I zato ovo pišem, ja, mala obična pokaznica od krvi i mesa, nesavršena, kušana, uprljana i mnogo puta čišćena.

I zato, jer mi je dao ovaj dar pisanja, pišem i kažem: „Svijetli, samo svijetli, Moj Isuse!“

Daniela Severinac Bobinski