Nikad nije primila nijedan sakrament, a nije imala ni interesa ni volje za to. Sada, zato što osjeća blizinu smrti, želi primiti sakrament krštenja.

Isus

Njoj je 41 godina. Iz komunističke je obitelji. Nikad nije imala vezu s Crkvom. Sada je teško oboljela od raka. Pretrpjela je četiri kemoterapije. Prva je bila 1997. Bolest je kao prestala. Ali se ponovno teže pojavila 2001. i opet 2003. i napokon ove, 2005. godine. Bolesnica se nalazi u tešku stanju. Nikad nije primila nijedan sakrament, a nije imala ni interesa ni volje za to. Sada, zato što osjeća blizinu smrti, želi primiti sakrament krštenja. Čini se da o vjeri jedva što zna jer je uvijek slušala napadaje na Boga i Crkvu. Ipak kao da prihvaća one dvije osnovne istine potrebne za spasenje: da Bog jest i da nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.

Živi s muškarcem svojih godina, koji je crkveno vjenčan i rastavljen. On jednako jedva u što vjeruje. Kad je čuo da se ona želi krstiti i kad je svećenik, kojega je pozvala da se posavjetuje s njim, obrazložio da je jedan od uvjeta njezina valjana krštenja da posve prekinu s dosadašnjim nedopuštenim spolnim životom, ali da mogu i dalje biti kao brat i sestra, on nije pokazao nikakve spremnosti za tu promjenu. Štoviše, kad je svećenik tumačio i drugi uvjet za valjano krštenje, naime da bi katolicima koji ih poznaju njihov zajednički život nakon krštenja na isti način kao i do sada bio velika sablazan pa da se moraju odseliti u drugo mjesto gdje nisu poznati, muškarac se razbjesnio i počeo napadati svećenika zbog njegovih zaostalih nazora.

U međuvremenu sam čuo da je neki francuski biskup upravo u sličnu slučaju ilegalnog braka dopustio da bolesnica primi sakrament krštenja, ne vodeći računa o njihovu daljnjem spolnom životu, kao ni o sablazni okolnih vjernika koji ih poznaju kao ilegalne i prije krštenja i nakon krštenja.

Što o tome reći mojim đacima?

Đacima ćeš kazati:

1. Riječi je o odrasloj nekrštenoj osobi. Lijepo je i pohvalno da se želi krstiti jer »krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji nije kršten« (kan. 864). Sakrament krštenja briše istočni grijeh i sve osobne grijehe, kao i sve kazne za grijehe, daje posvetnu milost i zato označuje »novo stvaranje« u Duhu Svetomu koje tvori temelj kršćanske egzistencije: grješnik postaje Božje dijete i član Kristove Crkve. Zove se i »sakrament vjere« zato što se od svakoga krštenika u obredu traži ispovijest katoličke vjere, u slučaju odrasla izražene osobno, a u slučaju nejaka djeteta izražene preko roditelja i zajednice Crkve. No »vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba dalje razvijati« (KKC 1253). Nakon krštenja potrebni su rast u vjeri i milosti koje je krštenik sakramentom primio. Za sve je to potrebna solidna priprava (= katekumenat) koja dovodi do predvorja novoga života u Kristu jer je krštenje vrelo iz kojega izvire sav novi kršćanski život (KKC 1254).

2. Krštenje je »nužno za spasenje«, tvrdi sam Gospodin (Iv 3,5). »Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode« (Mt 28,19–20; DS 1618; LG 14; AG 5). Katekizam Katoličke Crkve ovako nastavlja: »Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament (Mk 16,16). Crkva ne poznaje drugoga sredstva, osim krštenja, da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da ‘iz vode i Duha nanovo rađa’ sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on nije vezan svojim sakramentima« (KKC 1257). Crkva čvrsto vjeruje u dva druga tipa »krštenja«: u krštenje krvlju onih koji, premda nisu primili krštenje, ali su prolili svoju krv za Krista (= mučenici), i krštenje želje onih koji su htjeli primiti krštenje, ali nisu mogli (KKC 1258).

3. Kakve su okolnosti u tvojemu slučaju? Očito je da bolest raka napreduje. Bolesnica prije nije imala ni interesa ni volje postati vjernica, članica Crkve. Kažeš da o vjeri »jedva što zna«… Ne vidi se iz tvojega izvještaja da je skrušena, da se kaje za počinjene grijehe, da prije krštenja želi solidniju pouku, tj. pripravu, što bi se još moglo organizirati. A iz držanja njezina nezakonitoga muža s kojim živi, koji isto tako »jedva u što vjeruje«, ne pokazuje nikakve spremnosti da nakon njezina krštenja prekine s njom – iako tako bolesnom – redovite spolne odnose pa da žive kao »brat i sestra« niti je spreman da na bilo koji način popravi dosadašnju sablazan koju su okolnim vjernicima pružili ovakvim svojim crkveno nezakonitim životom. Realno gledajući, u ovakvoj bolesničinoj situaciji premještaj u nepoznato, s pitanjem preseljenja, eventualno novoga zaposlenja itd., jedva je ostvarivo. Može se predvidjeti da ne će proći mnogo vremena kada će ona biti u terminalnoj fazi.

4. Kakvo je rješenje moguće? Pozvani je svećenik točno savjetovao i naznačio jedino moguće rješenje. Malo pojašnjenje: ne smijemo podijeliti sakrament svetoga krsta osobi koja ne pokazuje kajanje za osobno počinjene grijehe ni posvemašnjega odvraćanja od sadašnjega grješna života. Krštenje raskajana grješnika ne samo da čisti od svih grijeha, nego ga čini »novim stvorom« (2 Kor 5,17), »zajedničarom Božanske naravi« (2 Pt 1,4), Kristovim udom i s njime subaštinikom (Rim 8,17) te hramom Duha Svetoga (1 Kor 6,19). Znači: »Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga po bogoslovnim krjepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se uzda u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; po moralnim krjepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, cjelokupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijenje u krštenju« (KKC 1266). I sada zamisli: isti dan svetoga krštenja ili sutra – oboje i dalje spolno grješno žive kao jučer i prekjučer. Kakvo je to skrušenje za krštenje i kakvo je to shvaćanje sakramenta svetoga krsta i obraćena života nakon njega? Kakva bi to bila sablazan za okolne vjernike? Ipak predviđam dvije humane mogućnosti: na samrti, kada više ne bude mogla grješno živjeti, nakon skrušena pokajanja, podijeliti joj sakrament krštenja s popudbinom i blagoslovom za potpuno oproštenje; ne bude li ni to moguće, svakako s njom valja izmoliti pokajanje i, zato što je željela krštenje (= krst želje), poučiti je da se preda Božjemu milosrđu.

5. A što se tiče onoga francuskog biskupa, nisam spreman olako povjerovati u njegovo rješenje – kako si mi ga po čuvenju priopćio. Svakako, takav čin ne bi bio učinjen in persona Christi – u Kristovoj osobi koju on kao svećenik, još i biskup, ima predstavljati i svjedočiti vjernicima i čitavu svijetu.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjetiDopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.