Uvijeke!

Kanonske knjige su knjige koje ulaze u kanon, tj. popis knjiga Svetoga pisma. Kada je riječ o starozavjetnom kanonu, on se razlikovao kod Židova u Izraelu i u dijaspori. Naime, ovi potonji služili su se Septuagintom, grčkim prijevodom Staroga zavjeta, u kojem su bile i knjige kojih u hebrejskoj Bibliji (Starom zavjetu) nije bilo. Te knjige koje su u kanon ušle kasnije zovu se deuterokanonske (grč. deuteros – drugi). Iako su Židovi na koncu odbacili deuterokanonske knjige (jer nisu pisane hebrejskim jezikom), one su u kršćanstvu, koje je uvijek priznavalo Septuagintu, zadržane. Međutim, postoje i dijelovi Septuaginte koji nisu prihvaćeni u Katoličkoj Crkvi kao što je, primjerice, Treća knjiga o Makabejcima.

Što se tiče novozavjetnoga kanona, i on je, poput starozavjetnoga, nastajao postupno. Mjesne su Crkve na svojim liturgijama čitale spise koji su u njihovu kraju uživali autoritet, a to je značilo da su na ovaj ili onaj način bili povezani s apostolima. Tako su mjesni kanoni prvih stoljeća, uz univerzalno priznate spise, imali i određene specifičnosti. Međutim, kada su se u Crkvi počele pojavljivati različite hereze, čiji su predstavnici citirali neke od tih spisa, pojavila se potreba za većom jasnoćom kanona. Stoga su spisi koji nisu imali univerzalno značenje, osobito ako su bili pogodni za kriva tumačenja, isključeni i formiran je kanon kakva danas poznajemo. I među novozavjetnim je spisima bilo onih koji su ušli u kanon kasnije od drugih pa u tom smislu možemo govoriti i o novozavjetnim deuterokanonskim knjigama.

Papa Damaz inicirao je ovaj proces definiranja kanona svetih knjiga u Crkvi, kako starozavjetnih, tako i novozavjetnih, pri čemu se osobito koristio suradnjom sjevernoafričkih biskupa koji su na sinodama 393. godine u Hiponu i 397. godine u Kartagi, nakon analiza i rasprava, dovršili prijedlog kanona, koji je naposljetku prihvatio papa. Ne znamo kada se to točno dogodilo, ali znamo da je 405. godine papa Inocent promicao kanon iz Kartage diljem zapadne Crkve. Na Istoku su neke Crkve odmah slijedile vodstvo Rima dok je kod drugih to bilo otežano zbog unutarnjih sukoba. No Trulski sabor bizantske Crkve, kao i Drugi nicejski ekumenski sabor, priznali su obvezujućima kanone iz Kartage, u koje spada i kanon svetih knjiga. Stoga, tehnički, taj kanon obvezuje i današnje istočne Crkve, iako u praksi ponekih pravoslavnih Crkava postoje manja odstupanja. Neke su se, naime, istočne Crkve nastavile služiti knjigama koje su do tada bile u upotrebi.

Crkvene zajednice koje su proizišle iz reformacije baštine kanon koji je doradio Martin Luther u 16. st., isključivši deuterokanonske knjige Staroga zavjeta: Knjigu o Tobiji, Knjigu o Juditi, Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu, Prvu i Drugu knjigu o Makabejcima, Knjigu proroka Baruha i dodatke Knjiga o Danielu i Esteri. Ipak, iako te spise nije smatrao ravnima biblijskim nadahnutim knjigama, smatrao ih je korisnim za čitanje. Luther je pokušao isključiti i novozavjetne knjige: Poslanicu Hebrejima, Jakovljevu poslanicu, Judinu poslanicu i Otkrivenje, ali to naposljetku njegovi sljedbenici nisu prihvatili. Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.