Luka još studira. Ima malu sobu sa skromnim namještajem. Sučelice je druga veća soba s dva kreveta, u kojoj borave dvojica kolege: A i B. Kupaonica je zajednička.

Djevojka kolege B, jer se u dugotrajnoj svađi nije mogla pomiriti s ocem, odluči napustiti roditeljski dom. Njezin dečko, student B, ponudi joj da dođe k njemu. Od onoga vremena i spavaju zajedno. »Zašto ne bismo mogli živjeti zajedno? Svi tako čine«, odgovara njezin dečko. Student A u istoj sobi u prvi se mah našao na čudu, ali šuti.

Luka pak, iako ima svoju odijeljenu sobicu, jer je kupaonica zajednička, stalno se s njima susreće. Uhvatile su ga napasti i skrupule i razmišlja kako će reći tati jer tata kao dobročinitelj iz vjerskih pobuda plaća stan i toj dvojici studenata.

Sablazan je svakim danom veća jer su i susjedi već opazili, a kolege na fakultetu se propitkuju… »Možda tata još ne zna jer živi u drugom gradu. Ima puno povjerenje u mene. Hoću li se moći pred njim pojaviti kad sazna, a ja sam šutio?« muči se Luka pitanjima.

Eto, zamolio me da Vas upitam kako riješiti problem da nikoga ne povrijedi: ni kolegu B, da ne ražalosti tatu i ne izgubi njegovo povjerenje. Tata je Luku katolički odgojio, i sada ovako…? A sigurno će odmah prestati plaćati za njihovu sobu jer neće htjeti podržavati njihov grješni život. Ima li načina popraviti sablazan jer već toliki znaju što se u tom stanu događa…

Dragi Luka, odgovaram izravno tebi jer si u središtu ovoga događanja.

1. Prije svega, divim se tati koji velikodušno iz odličnih humanih i vjerskih pobuda, uz tebe, svojega sina, uzdržava i onu dvojicu kolega. Kada bi znao što se tu događa, sigurno bi se odmah pokrenuo jer grješni život studenta B tata, kao uvjeren katolik, ne bi mogao podržavati jer bi to bilo dopustiti tuđi grijeh. Uzdržavati ih novčano dalje značilo bi, dapače, sudjelovati u njihovu grijehu. Šutjeti na sve – savjest mu pred Bogom i ljudima (Crkvom) to ne bi odobrila. Sablazan koja se proširila teško bi ga pogodila.

On bi ipak shvatio i ispričao tebe, svojega sina, zašto mu na vrijeme nisi rekao. On bi razumio tvoju zabunu i stid da mu govoriš o predbračnomu životu tih dvoje jadnih uhvaćenih strašću. Ispričao bi te i zbog istoga kolege B jer bi zbog prijestupa trebao otići na ulicu. Nisam siguran kakvu bi samilost mogao imati s djevojkom koja se nelijepo ponijela napustivši rodnu kući i bacivši se u zagrljaj nezrelu mladiću. Tata bi, vjerujem, shvatio i to zašto ti ništa ne kazuješ o zabuni i neugodnoj šutnji studenta A možda se bojiš da bi i on morao poći iz sobe jer se kompromitirao svojom pasivnošću i tako podržao ovo dvoje u grijehu. Još uvijek, dakako, ostaje pitanje na koji najbolji način sve to reći tati. Da se mora reći, jasno je. No kako reći da se nikomu ne nanese bol? Je li moguće? Ipak pogledajmo prije još neke elemente čitava slučaja.

2. Dopusti mi, moj Luka, da te upitam: kada je djevojka došla u susjednu sobu i počela živjeti s kolegom B, nije li ti palo na pamet da sam interveniraš pozivajući se na tatu i njegovo poštenje, upitavši kolegu B: »Jesi li zamolio tatu da je smiješ primiti na stan? Stan je za dvojicu, ne za troje. Da tate nema, ti ovdje ne bi stanovao. Nisi li shvatio da stan i tvoj boravak ovdje samo ovise o tati? On je tvoj dobročinitelj. I s mnogo slobode, a nikakva obzira ni prema kome, počeo si živjeti s njom, što se ne bi usudio mojemu tati ni spomenuti jer znaš da on to ne bi dopustio. A ti si sve čak stavio na veliko zvono jer ‘tako svi rade’, kažeš, i nastavljaš dalje…«

Priznaj, moj Luka, bio si slab i takav si sve do sada kada je stvar postala javna jer još uvijek tajiš pred tatom. Zašto sa sobom, da ti bude lakše, ne uzmeš kolegu A i pred njim – kao svjedokom – sve ispričaš tati? Ne vjerujem da si i sam tajno pristajao uz ovu sablazan jer jasno očituješ svoje negodovanje, napasti i grižnju savjesti.

3. Psihologija mladih vaše dobi, što tinejdžere još više pogađa, jest takva da mnoge stvari drže u tajnosti pred roditeljima, osobito glede pitanja spolnosti, čistoće, nezakonita prijateljstva, pogotovo spolnih odnosa. A psihologija je i kolega takva da ne prokazuju svoje vršnjake koji se u tome opuštaju. Ne da bi ih htjeli zaštićivati, ali se boje roditeljske eksplozije. Stoga se i kaže da se roditelji prema vama ponašaju kao da nikada nisu bili u vašoj dobi. Jesu, bili su. No sada su odgovorni za vas, svoju djecu, koju vole i žele je očuvati od zabluda u koje su i oni nekada upadali.

Slogan: »Zašto ne bismo mogli živjeti zajedno? Svi tako čine« ne opravdava nalet zlih osjećaja strasti. Ne ispričava spolne odnose. Pa i kada bi »svi« tako radili, što – hvala Bogu! – nije točno, ne može biti nikakvo pravilo ni za koga. Spolni život prije vjenčanja i nakon njega bitno je različit. Oni koji nisu dali definitivno obećanje jedno drugomu, koje Bog nije združio sakramentom ženidbe, jezikom tijela lažu jedno drugomu. Pa ako se nakon vremena »pokusa« i uzmu, lakše se rastavljaju jer prava ljubav – koja se potpuno dariva drugome kao osobi – nije imala prigode sazreti: sve se zaustavilo na razini tijela i strasti. Stoga kada nalet prestane, kada dođu nove napasti za novom osobom, ono što je bilo građeno na pijesku ili uopće nije bilo građeno propadne kao kuća od karata.

Nedavno sam dobio e-mail iz Zagreba. Piše mladi muž s puno iskrenosti i povjerenja o svojemu hodanju s budućom suprugom. Evo poneka misao: »Gledajući natrag, vidim veliku zamku u kompromisima sa svjetovnim razmišljanjem, a sve ono najdragocjenije što dijelim sa suprugom stekli smo čistim hodanjem, čista obraza pred Bogom… Kada bi djevojke znale koliko sebi štete čine kada se opuštaju u nježnostima! Mladići im nikada ne dozru za ženidbu jer se poput djece stalno bore s čistoćom i sa svojom uzdržljivošću… Poljupci i nježnosti sada su (u braku) sasvim drugo jer nema borbe s čistoćom, a darivanje je nešto potpuno drukčije od onoga što se vidi na TV-u ili čita. Sve same laži, valjda samo da bi uništili svete brakove i obitelji… Zbog toga što je čisto hodanje određeno iskušenje, naučili smo zajednički moliti. Mnogo smo molili i to je postalo dio nas«.

4. I zadnje, moj Luka. Ispovjedi se i pričesti, pomoli se Gospi, koja ti je najvjernija Majka, sam ili s kolegom ili pak s nekim svećenikom u kojega imaš povjerenja, pođi tati i sve mu jasno i otvoreno hrabro kaži: porazgovaraj s njim i on će te očinski sa zahvalnošću primiti i razumjeti. Njegovo je tada da učini ono što bude smatrao boljim.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.