Liturgija, kao slavlje Crkve koja živi u vremenu, jest otvaranje Crkve Bogu koji nadilazi vrije­me. On je vječan, a vječnost je nedodirnuta mjerom vremena. Vrijeme ne možemo spoznati niti iskusiti izvan mjerljivosti i trajanja. Vječnost je nemjerljivo trajanje. Ona je »neranjenost vremenom«. Samo je svijet označen i određen vremenom. Stoga kršćan­ski latinitet istim pojmom naziva svijet i vijek (vre­mensko trajanje u svijetu): saeculum. Kršćanska li­turgija ima zadaću na otajstveni način kroz vjekove uprisutnjivati Kristovo djelo otkupljenja dajući tako nastavak spasenjskoj zbiljnosti i omogućujući nam udioništvo u Božjoj vječnosti (usp. SC 47). Liturgija nas, aktualizirajući spasenje, koje se jednoć u Kristu dogodilo, drži u neprestanoj napetosti između ne­dovršenosti i punine: u vremenu koje živimo pruža nam iskustvu vječnosti.

Obredni jezik kršćanske liturgije gaji veliku osjetljivost za tu »spasenjsku napetost«. Obred posreduje vječnost u vremenu, ali ne zatvara je u vrijeme, u naš povijesni ‘sada’. Obredom se ne želi »ugrabiti« dar spasenja za isječak vremena u kojemu živimo, nego se kroz liturgijske moli­tvu i čine želi sveukupno vrijeme preobraziti u vječnost. Teološki je potpuno ispravno tvrditi da Gospodin »jest« u vremenu i u životu ljudi. No, liturgija ide korak dalje od tvrdnje »Gospodin je s nama« i od predsjedateljeve želje »Gospodin bio s vama«. Za takvu tvrdnje i želje nije potreb­no liturgijsko slavlje. Liturgija je zbilja vječnosti koja ne može stati u vrijeme. Može ga samo pre­obraziti, učiniti ga »nevremenom«, tj. dati mu novu protežnost i novu dimenziju, dimenziju vječnosti. Kristovu uprisutnjenje i uvremenjenje ne događa se snagom nečije želje, nego pro­istječe iz Kristovu spasenjskoga nauma da bude uvijek. On je nepromjenjiv’ u prolaznosti našega vremena – Isti jučer, danas i uvijeke (usp. Heb 13,8). Ta istost Krista, njegovu neistrošenost vremenom, postaje Božji liturgijski dar Crkvi koja se u slavlju otvara njegovu spasenju.

Liturgijski je jezik – bio on grčki, latinski ili hrvatski – uvijek dio obrednosti koja uzbiljuje i odjelotvoruje Božje djelo spasenja. Jezik u li­turgiji nije tumačenje ili teoriziranje obredne zbilje; on je put i dio njezinoga događanja. Kao što se u liturgiji vrše obredni čini ili geste, tako se i obredne riječi iz-vršavaju, ispunjaju. Sto­ga liturgijski obredni govor nije podložan sa­mo normama ispravnoga govora (ortoepija), nego i temeljnim zahtjevima obrednoga doga­đanja (ortopraksija) u koji se govor ucjepljuje. Pitanje našega čitatelja zato ne traži odgovor je­zikoslovca, nego odgovor teologa koji isprav­no spoznaje i vrjednuje liturgijsku zbiljnost i obredno-govornu izražajnost te zbilje. Poklik »Gospodin s vama« obredno je ispravan način govora jer nema za cilj naglasiti tek vremenski isječak u kojemu se obred vrši, nego otvoriti za­jednicu Božjoj vječnosti koja zahvaća vrijeme. Lako je, dakle, zaključiti da ‘varijante’ koje je či­tatelj zapazio na nekim našim slavljima proizla­ze iz nedovoljnoga razumijevanja i vrjednova­nja liturgijske spasenjske zbilje, a što rezultira osiromašenjem blaga koje nosi i izvršuje litur­gijski obredni govor.

Nerijetko smo svjedoci slobode pojedinaca koji si daju za pravo mijenjati i »ispravljati« li­turgijske tekstove prema vlastitim teološkim i lin­gvističkim prosudbama. Zacijelo da bi mnogi li­turgijski tekstovi i prijevodi mogli biti izraženi na neki drugi, nerijetko i na bolji, način nego je to po­nuđeno (i zadano!) u važećim liturgijskim knjiga­ma. Nepotrebno je naglašavati da smo toga svi svjesni. No, slavlje je uvijek očitovanje zajedniš­tva i jedinstva Crkve. Ne može biti mjesto nečije­ga dokazivanja, kako u teološkoj vrsnosti tako ni u jezičnoj spretnosti ili ispravnosti govora.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.