SVEĆENIK ODGOVARA
Zašto svećenikov pozdrav ‘Gospodin s vama’ nema vremensku oznaku?
Svećenikov pozdrav u liturgijskim slavljima »Gospodin s vama« nema pobliže vremenske označnice. Je li ispravno zamijeniti ga poklikom s jasnijom vremenskom naznakom, kao npr. »Gospodin bio s vama«, »Gospodin je s vama«, »Gospodin neka je s vama« ili pak preoblikovati ga u »Gospodin je s nama«, kako neki svećenici čine?
Liturgija, kao slavlje Crkve koja živi u vremenu, jest otvaranje Crkve Bogu koji nadilazi vrijeme. On je vječan, a vječnost je nedodirnuta mjerom vremena. Vrijeme ne možemo spoznati niti iskusiti izvan mjerljivosti i trajanja. Vječnost je nemjerljivo trajanje. Ona je »neranjenost vremenom«. Samo je svijet označen i određen vremenom. Stoga kršćanski latinitet istim pojmom naziva svijet i vijek (vremensko trajanje u svijetu): saeculum. Kršćanska liturgija ima zadaću na otajstveni način kroz vjekove uprisutnjivati Kristovo djelo otkupljenja dajući tako nastavak spasenjskoj zbiljnosti i omogućujući nam udioništvo u Božjoj vječnosti (usp. SC 47). Liturgija nas, aktualizirajući spasenje, koje se jednoć u Kristu dogodilo, drži u neprestanoj napetosti između nedovršenosti i punine: u vremenu koje živimo pruža nam iskustvu vječnosti.
Obredni jezik kršćanske liturgije gaji veliku osjetljivost za tu »spasenjsku napetost«. Obred posreduje vječnost u vremenu, ali ne zatvara je u vrijeme, u naš povijesni ‘sada’. Obredom se ne želi »ugrabiti« dar spasenja za isječak vremena u kojemu živimo, nego se kroz liturgijske molitvu i čine želi sveukupno vrijeme preobraziti u vječnost. Teološki je potpuno ispravno tvrditi da Gospodin »jest« u vremenu i u životu ljudi. No, liturgija ide korak dalje od tvrdnje »Gospodin je s nama« i od predsjedateljeve želje »Gospodin bio s vama«. Za takvu tvrdnje i želje nije potrebno liturgijsko slavlje. Liturgija je zbilja vječnosti koja ne može stati u vrijeme. Može ga samo preobraziti, učiniti ga »nevremenom«, tj. dati mu novu protežnost i novu dimenziju, dimenziju vječnosti. Kristovu uprisutnjenje i uvremenjenje ne događa se snagom nečije želje, nego proistječe iz Kristovu spasenjskoga nauma da bude uvijek. On je nepromjenjiv’ u prolaznosti našega vremena – Isti jučer, danas i uvijeke (usp. Heb 13,8). Ta istost Krista, njegovu neistrošenost vremenom, postaje Božji liturgijski dar Crkvi koja se u slavlju otvara njegovu spasenju.
Liturgijski je jezik – bio on grčki, latinski ili hrvatski – uvijek dio obrednosti koja uzbiljuje i odjelotvoruje Božje djelo spasenja. Jezik u liturgiji nije tumačenje ili teoriziranje obredne zbilje; on je put i dio njezinoga događanja. Kao što se u liturgiji vrše obredni čini ili geste, tako se i obredne riječi iz-vršavaju, ispunjaju. Stoga liturgijski obredni govor nije podložan samo normama ispravnoga govora (ortoepija), nego i temeljnim zahtjevima obrednoga događanja (ortopraksija) u koji se govor ucjepljuje. Pitanje našega čitatelja zato ne traži odgovor jezikoslovca, nego odgovor teologa koji ispravno spoznaje i vrjednuje liturgijsku zbiljnost i obredno-govornu izražajnost te zbilje. Poklik »Gospodin s vama« obredno je ispravan način govora jer nema za cilj naglasiti tek vremenski isječak u kojemu se obred vrši, nego otvoriti zajednicu Božjoj vječnosti koja zahvaća vrijeme. Lako je, dakle, zaključiti da ‘varijante’ koje je čitatelj zapazio na nekim našim slavljima proizlaze iz nedovoljnoga razumijevanja i vrjednovanja liturgijske spasenjske zbilje, a što rezultira osiromašenjem blaga koje nosi i izvršuje liturgijski obredni govor.
Nerijetko smo svjedoci slobode pojedinaca koji si daju za pravo mijenjati i »ispravljati« liturgijske tekstove prema vlastitim teološkim i lingvističkim prosudbama. Zacijelo da bi mnogi liturgijski tekstovi i prijevodi mogli biti izraženi na neki drugi, nerijetko i na bolji, način nego je to ponuđeno (i zadano!) u važećim liturgijskim knjigama. Nepotrebno je naglašavati da smo toga svi svjesni. No, slavlje je uvijek očitovanje zajedništva i jedinstva Crkve. Ne može biti mjesto nečijega dokazivanja, kako u teološkoj vrsnosti tako ni u jezičnoj spretnosti ili ispravnosti govora.
Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.