Bila sam zaljubljena u jednog bogoslova, koji je nešto kasnije izašao iz bogoslovije i sada je laik. I on je mene volio i imali smo već i nekih planova za budućnost. Bila sam otišla iz samostana što je u mojoj obitelji izazvalo šok. Govorili su mi da će me on samo iskoristiti, itd. I vratila sam se u samostan ni sama ne znajući što bih trebala učiniti i u strahu pred Bogom i budućnošću, ali sa sviješću da valjda imam zvanje i da ga trebam ostvariti. To je šokiralo mog mladića i on se posvađao s mojim roditeljima. Meni osobno nikad ništa nije prigovorio i uvijek se lijepo susrećemo. On se još nije oženio iako kažu da ima djevojku. Ja sam časna sestra i ne mogu reći da sam nesretna, ali svaki put kada dođem kući, kad ga susretnem vraćam film unatrag i pitam se jesam li trebala drukčije postupiti, jesam li možda kukavica? Prošlo je već vremena od tih burnih događaja, a u mom sjećanju to je opet tako oživilo kao da se sad događa. Kao i tada, još uvijek sam neodlučna iako mi je i on rekao da se ne smijem vrtjeti u krug, nego nešto odlučiti i toga se onda držati. Mislila sam da sam odlučila, ali…

U dilemama; ovo ili ono, gdje se i ovo i ono čini podjednako dobro – treba jedno od tog dvoga izabrati – i iza toga svim srcem stati, nikad se ne okretati, nikad u sumnju dovoditi svoju odluku. Ne bi falila da si se za nj udala, ali nisi falila ni jer si se u samostan vratila. Falit ćeš ako srcem ne budeš ni tu ni tamo. Sreća je u čvrstoći odluke, ove ili one.

Veliki pozdrav,

p. Luka Rađa