U posljednje vrijeme tibetanska gljiva (mliječna gljiva) postaje jako popularna i broj ljudi zainteresiranih za nju ubrzano raste. Ovu gljivu je od davnih vremena koristio narod s Tibeta i dugo je bila tajna njihove narodne medicine. Poljski profesor ju je donio u Europu iz Indije, gdje ju je “upoznao” kod indijskih jogija i koristeći je pet godina, izliječio se od raka želuca i jetre. Kada je profesor odlazio, dobio je gljivu na dar. Tibetanska gljiva zamjenjuje većinu sintetičkih lijekova protiv stotine najrasprostranjenijih oboljenja. Danas je kefir, napravljen od tibetanske gljive, priznat od strane znanstvenika kao jedinstveni, najmoćniji, najsigurniji i najbezopasniji prirodni antibiotik. Japanski liječnici su uvjereni da je ovaj kefir nezamjenjiv u prehrani onkoloških bolesnika i smatraju da ga treba uključiti u prehranu svake zdrave osobe, neovisno o dobi. Molim vas da mi odgovorite što je s ovom gljivom. Je li ona OK?

Hvaljen Isus i Marija!

U Vjerovanju ispovijedamo da je Bog “Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga”, a u biblijskom izvještaju o stvaranju ponavlja se poput refrena Božji sud o vlastitom stvorenju: “I vidje Bog da je dobro” (Post 1,10; 1,12; 1,18; 1,21; 1,25). Dakle, svako je stvorenje na neki način odraz Božje dobrote i ima svoju konstruktivnu ulogu u svijetu.

Što se konkretnije tiče upotrebe prirodnih lijekova, sam je Bog po svom proroku izliječio izraelskog kralja Ezekiju ovako: “Izaija naloži: ‘Donesite oblog od smokava, privijte mu ga na čir i on će ozdraviti'” (Iz 38,21). Sveto pismo i na drugim mjestima govori na sličan način: “Duž potoka na obje strane rast će svakovrsne voćke: lišće im neće otpadati i s njih neće nestajati ploda; svakog će mjeseca roditi novim plodom jer im voda dotječe iz Svetišta. Plod će njihov biti za jelo, a lišće za lijek” (Ez 47,12).

I svetačka tradicija Crkve sve do danas obiluje primjerima Božjih slugu i službenica koji su se obilno koristili prirodnom medicinom, kao što je sveta Hildegarda iz Bingena, nedavno proglašena crkvenom naučiteljicom. Pritom je prvotni lijek upravo ono što koristimo za hranu i na taj način redovito ili po potrebi unosimo u organizam. A za hranu nam je Bog dao “sve što živi” (Post 9,3).

Tibetanska gljiva (koja to zapravo nije – radi se o kombinaciji dobrih bakterija i sojeva kvasaca) u svemu tome ne predstavlja nikakvu iznimku. Dapače, iskustvo ljudi višestruko potvrđuje njenu korisnost. Činjenica da se podrijetlo ove “gljive” povezuje s tradicionalno budističkim krajevima pritom nema nikakvo (negativno) značenje, budući da je isti Bog stvoritelj svega svijeta i liječnik svih ljudi, kako budista, tako i nas kršćana. Uostalom, podrijetlo kefira povezuje se i sa sjevernim Kavkazom.

Dakle, što se katoličke vjere tiče, nema nikakvih zapreka da ju se koristi u prehrani. Zaključit ću riječima svetoga Pavla: “Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom” (1 Tim4,4-5).

Btb,
don Damir

Izvor: SPAS – studentski pastoral