Molim vas da mi odgovorite na sljedeće pitanje te unaprijed zahvaljujem: Uspostavom slobodne i demokratske Republike Hrvatske znatno je obogaćen naš vjerski medijski prostor. Uz dotada gotovo isključivo pisane medije (Glas Koncila i neki drugi) pojavili su se i vjerski elektronički mediji (Hrvatski katolički radio itd.), a i na državnoj televiziji vjerskih je programa sve više. Ovdje posebno naglašavam redoviti nedjeljni (TV ali i radijski) prijenos mise, što je za pohvalu.

Upravo spomenuti (TV i radijski) prijenos nedjeljne mise te radijski (ranojutarnji i kasnovečernji) prijenos Gospine krunice dovodi me do moralne dileme. Naime, kolika je stvarna duhovna vrijednost sudjelovanja iz udobnosti svojega doma na misi odnosno, s obzirom na spomenute termine, sudjelovanje u moljenju krunice – najvjerojatnije u, za molitvu, neprikladnu položaju (ležeći u krevetu). Potpuno mi je jasno da (poglavito nepokretni) bolesnici imaju opravdanje za nedolazak u crkvu na nedjeljnu misu, odnosno za sudjelovanje u molitvi, ali što je s nama ostalima, koji imamo mogućnost osobno, u crkvi, sudjelovati na misi, odnosno u molitvi krunice, ali bi nam bilo lakše (komotnije) sudjelovati u nedjeljnom bogoslužju i molitvama putem radija, odnosno TV-a. Dakako, pretpostavljam da se sudjelovanje iz doma, odnosno kreveta, odvija uz potpunu pozornost i koncentraciju, primjereno bogoslužju i molitvi.

TMI – Dubrovnik

Već ste samim svojim vjerničkim zdravorazumskim razmišljanjem dali do znanja da razumijete samu bit prijenosa liturgijskih i molitvenih slavlja posredstvom medija, mogućnosti “sudjelovanja” u njima te ispravno razlikujete dvije skupine vjernika: s jedne strane one koji su objektivno (pa i iz zdravstvenih) razloga spriječeni sudjelovati na misama i molitvama u crkvi i s druge strane one koji su u mogućnosti osobno doći i sudjelovati u njima u crkvi, u zajedništvu s ostalim vjernicima. U ranijim smo se svojim odgovorima na pitanje slično vašemu oslanjali na promišljanja naših liturgičara te smo nastojali objasniti što liturgika misli i kako promišlja o tom pitanju, ali i na službene crkvene dokumente, među ostalima i dokument Hrvatske biskupske konferencije “Crkva i mediji” (GK, br. 34/2014,), koji donosi pastoralne smjernice i ističe da je “poslanje Crkve prenositi i ‘utjelovljivati’ poruku spasenja u konkretnu kulturu i komunikacijske oblike ljudskoga društva određenoga povijesnoga trenutka” (br. 4). A naš je povijesni trenutak i naše je društvo danas jamačno i društvo informacijskih i komunikacijskih sredstava, a budući da je “poslanje Crkve nemoguće zamisliti bez komuniciranja, ona se već od samih početaka služila sredstvima koja su joj bila dostupna” (br. 5). U drugom dijelu dokumenta, “Pastoralne smjernice za djelovanje u svijetu medija”, naši biskupi ističu i ono što se vi iznijeli u svojem pismu, to jest da su “demokratske promjene otvorile medije, posebno radio i televiziju, crkvenim temama, te su dolaskom demokracije u javnim elektroničkim medijima uspostavljene pojedine redakcije i emisije vjerskoga sadržaja” (br. 9). Kad se osvrću na “prijenose misa” u elektroničkim medijima, onda biskupi ističu: “U produkciji elektroničkih medija posebno mjesto zauzimaju ‘prijenosi misa’. Vjernici znaju da praćenjem takvih prijenosa ne ispunjavaju svoju vjerničku dužnost nedjeljnog ili blagdanskog sudjelovanja na misi. Takvi su prijenosi vrlo rado prihvaćeni među onima koji su spriječeni i ne mogu zbog bolesti, starosti ili kojega drugoga opravdanoga razloga sudjelovati na misi. Naime, posredstvom tih prijenosa oni doživljavaju blizinu vjerničke zajednice, a mogu im postati i prigoda i poticaj za molitvu. Ne možemo dosta naglasiti da dostojanstvo slavlja liturgije koja se prenosi preko sredstava društvenih komunikacija zahtijeva s ‘liturgijskoga i tehničkoga gledišta’ temeljitu pripremu. To se, naravno, odnosi i na sve osobe koje u prijenosu sudjeluju i od kojih se očekuje potrebna stručna i duhovna kvalificiranost. Potrebno je također izraditi konkretne liturgijske i pastoralne upute i norme za prijenos liturgijskih slavlja elektroničkim medijima u našim prilikama.” (Br. 16.)

Osim na taj dokument htjeli bismo i vas i širu vjerničku javnost upozoriti i na knjigu dr. Jerka Valkovića “Crkva i svijet medija. Mogućnosti susreta i različitost perspektiva” (Glas Koncila, 2013.), čiji je drugi dio posvećen upravo radijskomu i televizijskomu prinosu mise, a u kojemu dr. Valković ističe da i danas postoje rasprave o prijenosu mise na televiziji, iznosi i medijske i liturgijske razloge te objašnjava: “Prijenosi misa namijenjeni su ponajprije osobama koje su spriječene (bolesnici, starije osobe, putnici …) te ne mogu (fizički) sudjelovati u misi. Odgovorni za pripremu liturgije te osobito predvoditelj slavlja trebaju biti svjesni da je zajednica koja slavi povezana s televizijskim gledateljima. Zato predvoditelj (obično na početku slavlja) pozdravlja i sve one koji slavlje prate putem televizije.” Dr. Valković upozorava i na još jednu važnu činjenicu, to jest da “zajednica vjernika, okupljena oko euharistijskoga stola, nije ona koja ‘sluša’, ‘promatra’, ‘prati’ svetu misu. Ona je slavi, ona je aktivni sudionik toga slavlja u kojem se događa i priopćuje Kristovo spasenje”, te dodaje da je prinos liturgijskoga slavlja “meta-govor”, koji međutim može pomoći da se gledateljima omogući “intencionalno sudjelovanje”, kao što je to moguće u slučaju papina blagoslova “Urbi et orbi”: vjernici koji su ispunili i ostale uvjete mogu primiti oprost ako i nisu fizički prisutni, ali isključivo ako je riječ o izravnu prijenosu. Gledatelj dakle, prema Valkovićevim riječima, može (intencionalno) biti sudionikom slavlja, ali ako prijenos gleda iz drugih motiva, tada je on samo “običan” gledatelj, što bi trebao razlučivati i svaki vjernik koji prati televizijski prijenos mise.

Izvor: Glas Koncila