BIBLIJA I ASTROLOGIJA

Smiju li se kršćani baviti astrologijom i gledanjem ‘što kažu zvijezde’? Evo što o tome kaže Biblija

Zahvaljujući Božjoj objavi kršćanin je svjestan da nije marioneta kozmičkih sila, planeta ili sudbine. Ma što podrazumijevali pod “sudbinom, ona nije ovisna o zvijezdama nego, kako kaže psalmist, o Bogu.

što biblija kaže o astrologiji

Foto: www.pexels.com

Linearnim poimanjem vremena (nasuprot cikličkom, koje je prevladavalo u svijetu mitova, na Istoku), kojemu je Krist punina i posvetitelj, kršćanstvo se radikalno suprotstavilo astrologiji. Osobito kada se astrologija, pod utjecajem gnoze, prometnula u umijeće spoznaje zvijezda u svrhu zaštite od njihova zlokobnog utjecaja. Na mnogim biblijskim mjestima susrećemo nedvosmislenu osudu astrologije. Zvijezde u Bibliji lišene su magijskih elemenata, demistificirane i demitologizirane, one su Božja stvorenja koja služe ljudima u razdiobi vremena.1 A Bog ne može samome sebi proturječiti.

Zahvaljujući demistifikaciji i demitologizaciji svemira, kršćanstvo je otvorilo vrata znanstvenom istraživanju. Pri opisu stvaranja svijeta u sedam dana, dobro uočimo, sveti pisac bilježi da je Bog prvoga dana stvorio svjetlost, a tek četvrtog dana “svjetlila na svodu nebeskom (…) i načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde” (Post 1,14-16). Neupućene u Bibliju ovaj redoslijed zbunjuje, jer i malo dijete zna da svjetlost potječe od Sunca. To je još bolje znao sveti pisac koji je živio u sredini zvjezdoznanaca, astronoma i astrologa, osobito astrolatara, radi čega je njegov redoslijed stvaranja promišljeno odabran, a nipošto kao plod neukosti. Još nešto! Sunce i Mjesec se ne spominju poimence, jer su u okolnim narodima smatrani božanstvima, klanjalo im se, i pripisivan im je utjecaj na ljude. Iz toga razloga sveti pisac “devalvira” ili, točnije, “demistificira Sunce i Mjesec, s njih skida aureole božanstva, svrstava ih u kategoriju stvorenih stvari, svrstavajući ih u hijerarhiji stvaranja nakon “svjetla”. Sveti pisac Bogu samome pridržava stvaranje svjetla, a Sunce, Mjesec i zvijezde su Božji dekor svoda nebeskog. Ali se na tome ne zadržava, nego ide i korak dalje! Prvo, određuje da se zvijezdama ne smije klanjati (astrolatrija). ,,l da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje” (Pnz 4, 9). Drugo, astrolozi ni sebe ne mogu spasiti: „Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriču ono što će te snaći. Gle, oni će biti poput pljeve, oganj će ih sažeci. Ni sami sebe neće izbaviti iz zagrljaja plamenoga” (Iz 47,13-14).

Kod proroka Jeremije susrećemo slične opomene: „Ne privikavajte se putu bezbožnom i ne dršćite pred znacima nebeskim, jer pred njima dršću samo bezbošci” (10,2). Biblija lutanje Božjeg naroda pripisuje lošim pastirima: „Lažno bajaju kumiri, prijevaru vide gatari, obmanu govore snovi, varljivu utjehu daju, zato kao stado blude ljudi, lutaju jer nemaju pastira“ (Zah 10,2).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I sv. Pavao opominje prve kršćane koji se još uvijek nisu odrekli astrologije da se ne vraćaju u vremena kada „robovasmo počelima svijeta” (Gal 4,3). Baš zbog astrologije sv. Pavao prigovara Galaćanima: „Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!” (Gal 4,10-11). Na drugom mjestu Kološane opominje: „Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem, što se oslanja na predaju ljudsku, na ‘počela svijeta, a ne na Krista” (Kol 2, 8). Kršćanstvo ustrajava na činjenici da kozmičke sile nisu bogovi (usp. Mudr 13) nego Božja stvorenja također opterećena grijehom i zlim silama (usp. Ef 6,12).

Među znakovima koji će pratiti pojavak Sina Čovječjega na kraju vremena Matej uvrštava i propast nebeskog svoda: “Sunce će pomrčati i Mjesec neće više svijetliti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati” (Mt 24,29). Stari svijet mora biti porušen da se može roditi novi i neusporedivo bolji, u kojemu Sunca više niti neće trebati: “Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.” (Otk 22,5):

Vezano uz ljudsku sudbinu, evanđelist Luka nam donosi izvještaj o okrutnoj sudbini pobožnih Galilejaca koje je Pilat dao pogubiti u Hramu za vrijeme prinošenja žrtve Bogu i njihovu krv pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Jesu li svi oni bili rođeni pod istim zodijačkim znakom? Umjesto toga Isus odgovara:

“Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.” (Lk 13,1-5).

Stavljajući potresnu sudbinu nesretnika o kojima je riječ u odnos s grijehom, Isus ističe slobodnu volju svakoga pojedinca i osobnu odgovornost. Obraćenje i osobna nedužnost nije nebesko jamstvo da ćemo biti pošteđeni vremenitih nesreća, progona i smrti.

U slučaju nesretnih Galilejaca i žrtava kule u Siloamu Isus ne govori o njihovoj osobnoj krivnji za sudbinu koja ih je snašla. Isus jedino upozorava na vječnu propast koja nam svima prijeti kao posljedica zadržavanja u grješnom stanju, bez obzira na zodijački znak u kojemu smo rođeni. Zahvaljujući Božjoj objavi kršćanin je svjestan da nije marioneta kozmičkih sila, planeta ili sudbine. Ma što podrazumijevali pod “sudbinom, ona nije ovisna o zvijezdama nego, kako kaže psalmist, o Bogu: ,,U tvojoj je ruci sudbina moja (Ps 31,16). Naša „sudbina” ili „predodređenje” je da postanemo, i ostanemo, djeca Božja te postignemo vremenitu i vječnu sreću: ,,U njemu [Isusu Kristu] nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim: u ljubavi nas predodredila posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu” (Ef 1,5). Ali ni ta nas Božja „predodređenost”, predivna “sudbina” da budemo Božja djeca, sveta i bez mane, ne lišava Bogomdane slobode da se njome opredijelimo za ili protiv Boga. Prije postanka svijeta Bog nas je u Kristu za sebe izabrao u potpunoj slobodi koju je i nama podario. Astrologija je negacija čovjekove autonomije i ovisnosti o Bogu, idolopoklonstvo na koje upozorava Gospodin da ga se valja kloniti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Josipa Blaževića “Horoskop – astrologija i vidovnjaci”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.


1 Christoph Gherard, Astronomija i duhovnost, 2011., 11.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 4. srpnja 2017.

Možda vam se svidi