Praktični sam vjernik od svoga najranijeg djetinjstva i ništa me ne može pokolebati u mojoj katoličkoj i kršćanskoj opredijeljenosti. Redovno molim, redovno idem na svete mise, nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, živim vjerničkim životom i tako nastojim da bude i u mojoj obitelji, molim krunicu svakodnevno, naročito u svibnju i listopadu, pjevam u crkvenom zboru, ispovijedam se i pričešćujem najmanje jedan puta mjesečno, kao i za velike blagdane. Bogobojazan sam, ali i priznajem svoje grijehe i slabosti.

Unatoč takvome opisu mene samoga – nadam se da ga ne doživljavate kao farizejsko opisivanje vlastite ličnosti – imam velik problem. On mi se javlja prilikom pričešćivanja. Dok stojim u redu za svetu pričest, pojavljuju mi se grešne misli, koje su protiv moje volje. Ta pojava u tom najsvetijem činu primanja svete pričesti izaziva u meni panični strah, počinjem se znojiti i uplašen sam jer se bojim svetogrđa. Da bi te grešne misli nekako otklonio, počinjem moliti Očenaš ili nešto slično. Nažalost, umjesto da radosno stupim k stolu Gospodnjem, ja sam sav paničan jer se bojim da se grešan pričešćujem. Iako bih tada nakon svete pričesti trebao biti radostan, u meni ostaje upitnik jesam li sagriješio. Iste takve misli su protiv moje volje, a javljaju mi se i kod nekih dijelova svete mise, što me također zabrinjava. Sve te probleme objasnio sam i kod svete ispovijedi, te mi je ispovjednik objasnio – koliko je imao vremena – da sve što mi se događa, a protiv moje volje – nije grešno i da bez brige mogu ići na svetu pričest. Izjadao sam se ispovjedniku da se često sjetim starih grijeha, pa čak i od deset do dvadeset godina unatrag, jer neki grijesi dolaze mi pred oči stalno i pokreću mi savjest. Tada mi je rekao neka ne čeprkam po starom smeću, jer što je ispovjeđeno to je i oprošteno. Budući da u ispovjedaonici nema uvijek puno vremena za takve probleme, odlučio sam vam pisati. To je moj problem i jako sam zabrinut, jer se bojim da ne padnem u Božju nemilost. Više puta si postavljam pitanje jesu li takve svete pričesti, koje su pod takvim protuvoljnim mislima, valjane. Na svakoj ispovijedi i svetoj pričesti oprošteni su nam grijesi, ali do sljedeće ispovijedi i svete pričesti opet dolazi do grijeha i slabosti, i tada si postavljam pitanje i osjećam se da sam stalno na nuli (matematički izraženo) i nikako da krenem prema pozitivnoj brojci. Interesira me još samo to: Ako se u našim mislima koje su protiv naše volje pojave svetogrdne misli, je li to težak grijeh?

Zabrinuti vjernik

Dobro je znati i to si priznati da nam takve ili onakve misli, kakve već jesu, ne dolaze “iz ničega”, pa je svaki vjernik pozvan u životu i vladati svojim mislima. Kod Vas nam se čini da je baš dobro što ste naišli na svećenika i ispovjednika koji Vam je ponudio “lijek”, ali se čini da ga Vi baš i niste spremni prihvatiti. On Vas je poučio nekim važnim stvarima, i smatramo da biste ih trebali poslušati. Osim što Vam je teološki jasno izložio stav Crkve o ispovjeđenom grijehu, uputio Vas je da ne “čeprkate po starom smeću”. Naime, grijeh kojega jednom ispovjedimo i za koji se iskreno pokajemo, doista nam je oprošten. Vraćati se na njega i ponovno se s njim boriti i oko njega si stvarati probleme, moglo bi nam zapravo otkriti da nemamo dobro formiranu savjest i da “tu nešto ne valja”.

Savjest je, naime, moralno osjetilo čovjeka, a skupa sa spoznajom i slobodom osnovni je subjektivni izvor dobra. Ona nas opominje na dobro, a kroz nju nam odzvanja nutarnja jeka Kristova poziva: Dođi i slijedi me. Vaša je savjest, čini se po onome što pišete, uzdrmana i zastrašena, tj. skrupulozna. Vama se zapravo čini da svakim svojim činom riskirate vlastito spasenje. Strah pred Bogom i bolesno strašljivo nastojanje za postizanjem vlastite sigurnosti posebno dolaze do izražaja u ispovijedi i očituju se u uvijek novim općim ispovijedima ili pak u pretjerivanju kod običnih ispovijedi. Trebali biste otvoriti prostora i za Božju ljubav, uvjerenju da Vas Bog gleda kao prijatelja, a ne kao kakav policajac. Ne smijete, unatoč upozorenju ispovjednika, dalje nastaviti sa samooptuživanjem i “kopanjem po starome smeću”. Ispovijed nije neka zakonska, obredno-magična radnja koja nam može donijeti sigurnost od Božje srdžbe, a Vi kao da skrupulozno tražite apsolutnu sigurnost i osiguranje.

Mi bismo Vam preporučili da se “opustite” te da odgovorno pokušate voditi dijalog ljubavi s Bogom i s bližnjima, svakako i s ispovjednikom. Preko toga doći ćete do prave odgovornosti i osjećaja za nju. Možda ćete onda (a trebali biste!) pristati na dani Vam savjet: Nikada se svojevoljno ne smijete prepustiti kopkanju po svojim prošlim pogreškama! U tom smislu trebali biste ispovijedati samo one grijehe za koje bi bez straha i dužega razmišljanja mogli zakleti da ste ih počinili sigurno i s nutarnjom slobodom, te da ih nikada niste ispovjedili.

Nama se čini da je kod Vas baš to u pitanju: Vama se neke misli javljaju bez Vaše nutarnje slobode i bez Vašega pristanka. Takvim mislima, na koje niste sami pristali, ne možete sagriješiti. Zato morate malo-pomalo, i uz pomoć ispovjednika, naučiti shvaćati kako se doista nalazite na sigurnijem putu ako zbog sumnji koje Vam se javljaju, a s obzirom na stanje milosti, ne odstupate od svete pričesti. Vi ste svakako pozvani da nadvladate tu “nultu točku” na putu prema osmišljenijem životu. Bilo bi zaista šteta da se istrošite u borbi koja nema nikakva izgleda, s pouzdanjem da Bog ima puno ljubavi, strpljivosti i velikodušnosti sa svakim čovjekom. Vi ste vjerojatno plašljiva duša, ali ne bi se trebali plašiti svake misli koja Vam prođe kroz glavu. Plašljivi pak, kako je učio sv. Alfonz, “misle da Gospod Bog već zbog toga postaje srdit te da će ih baciti u pakao. Ne, ne, ne: Bog nas lišava svoje milosti tek onda kad ga otvorenim i svjesnim pristankom preziremo te mu okrećemo leđa”. A nama se ne čini da biste Vi to htjeli činiti, pa slušajte upute svoga ispovjednika.

Izvor: Glas Koncila | Bitno.net