Isus Krist je ženidbu podigao na dostojanstvo sakramenta. Tako bračni drugovi jedno drugomu postaju znakovi i milosni izvor kojim Bog obdaruje one koji su se vjenčali u Kristu. Sakramentalno sklopljena ženidba je postala znakom odnosa Krista i Crkve, i u isto vrijeme put spasenja za supružnike. Činjenica je da sakrament ženidbe mogu sklopiti ljudi različite vjere. Zato Vas ovaj Vaš problem stavlja u osobit odnos prema vlastitoj vjeri i vlastitoj Crkvi. Ne želeći nikako ući u opasnost isključivosti, a napose ne dirati u temu ekumenizma, ipak moramo priznati da problem ostaje. Treba poći od činjenice da vjera koja se živi nije običajna, tradicionalna nego je ono što je uistinu njena narav: smisao i snaga života. Zato se vjera kao Božji dar i milosno djelovanje u čovjekovoj duši ni pod koju cijenu, pa ni pod cijenu života, ne smije napuštati. Vjera, dakle, kao božanski dar i snaga života nije nešto s čim se smije poigravati, praviti kompromis, a pogotovo ne podvrgavati bilo kakvim drugim interesima, jer je ona put spasenja.

Već kod upoznavanja mladih, mislim da bi među prvim pitanjima o budućoj vezi svakako trebalo biti postavljeno i pitanje vjere. Vjenčanje u istoj vjeri je po naravi stvari veliki korak u redu milosti, jer se osobe nadopunjuju, pomažu i vjera im je hod ka savršenom.

Međutim, naveli ste primjer mješovite ženidbe osoba katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Moramo biti i u odgovoru vrlo jasni, kao što ste Vi u pitanju. Vjenčanje između katoličke i pravoslavne osobe je moguće ili u jednoj ili u drugoj Crkvi. Katolička Crkva u svojoj disciplini priznaje valjanost svih sakramenata koje podjeljuje Pravoslavna Crkva. Nažalost, u nekim stavovima Pravoslavne Crkve još nije posve jasno da i Pravoslavna Crkva priznaje sve sakramente podijeljene u Katoličkoj Crkvi. Gdje Katoličku Crkvu smatra šizmatičnom, pretpostavlja se da joj priznaje sakramentalnost, a gdje je smatra heretičnom, očito joj ondje ne priznaje sakramentalnost. To je bitna teološka razlika koja ima utjecaj i na praksu pojedine Pravoslavne Crkve.

No, vratimo se katoličkoj praksi. Mi priznajemo sakramente Pravoslavnoj Crkvi i tko je vjenčan u njoj, vjenčan je valjanim sakramentom. Uvriježila se praksa da se u mješovitim ženidbama, barem u našim krajevima, slijedi crkvenost muškarca. Takvu praksu priznaje i Pravoslavna Crkva. Katolička Crkva od svojih vjernika očekuje da ostanu u zajedništvu Katoličke Crkve, a od Pravoslavne ne očekuje nikakav prijelaz u katoličanstvo, ali zahtijeva da pravoslavna stranka bude upoznata s dužnostima koje katolička stranka ima prema svojoj vjeri i Crkvi. Vjerojatno i Pravoslavna Crkva tako isto postupa glede katoličke stranke. Ne treba kriti da postoje razlike i u naučavanju dviju Crkava. No, zasigurno daleko je više onih stvari koje nas povezuju u Kristu, nego što su razlike koje nas razdvajaju u dvije Crkve. Supružnici takvog mješovitog braka mogu vjerojatno u punini živjeti vlastitu vjeru, poštujući i vjeru i tradiciju svoga bračnog druga. Ako oboje u vlastitim Crkvama rastu u Kristu, onda će taj brak biti sigurno sretan, skladan i blagoslovljen. Vrlo je upitno da li će se djeca moći odgojiti u jednoj ili drugoj crkvenoj tradiciji jer se roditelji u tom području razilaze. U prvoj odgojnoj fazi će se u dječje biće urezati ona crkvena praksa koja je djetetu bliža. Vjerojatno će se tijekom vremena osjetiti jedan relativizam – da je pripadnost jednoj ili drugoj Crkvi sporedno pitanje, a tek u odrasloj dobi, dijete će se možda opredijeliti za jednu od dvaju Crkava. Za djecu je dakle puno teži put do vjere, nego što je to za roditelje. Dakle, odgovornost za ovakav brak je u stvari odgovornost prema potomstvu, njihovom odgoju, vjerskoj slobodi i zrelosti kako u vrednovanju svih vrednota, tako i vjerskih. Odgoj djece u mješovitim brakovima je do te mjere otežan da ona kad–tad postaju indiferentna. Rijetkost je pronaći tako skladan brak u kojem su djeca toliko dozrela da su ostala vjerna tradiciji i oca i majke. Čak i da se to dogodi, ipak moraju pripadati jednoj ili drugoj Crkvi.

Pri kraju odgovora moram, ipak, podvući da svaka Crkva ima pravo od svoga vjernika zahtijevati maksimum. Katolička crkva od svoga vjernika zahtijeva da ostane vjernik, da poštuje kanonsku formu ženidbe i da djecu pokuša odgojiti u svojoj vjeri, što ne znači da ih smije odgajati protiv druge vjere. Treba računati i na plodove milosti da će Bog koji je konačno začetnik svakog zajedništva, a Tvorac ženidbe, pomoći u životu i odgoju takvim obiteljima, samo oni te Božje pomoći moraju biti svjesni i moliti je za sebe i za svoju obitelj svaki dan. O svemu ovom što sam ovdje naveo valja otvoreno razgovarati prije sklapanja ženidbe, sve mogućnosti staviti pred Boga prije vjenčanja i onda ostati vjeran i svom opredjeljenju i svom uvjerenju i svom obećanju.

Kao napomenu za katoličke stranke napominjemo da se, prema propisima Pravoslavne Crkve, katolik može vjenčati bez prijelaza samo ako je kršten i ako je krizman. Ako katolik nije spreman te sakramente primiti prije, a želi se ipak vjenčati u Pravoslavnoj Crkvi, on će ih morati primiti u Pravoslavnoj Crkvi i samim tim će prestati biti katolik. Osim toga, preko nadležnog župnika katolička stranka mora od mjesnog biskupa dobiti oprost od kanonskog oblika sklapanja ženidbe da bi ženidbu mogla dopušteno obaviti u Pravoslavnoj Crkvi.

I na kraju poslušajmo što o ovome govori Katekizam Katoličke Crkve:

“U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane kršćanske zajednice mogle su organizirati zajedničku pastvu za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje živjeti u svjetlu vjere. Treba im također pomagati svladavati napetosti između obveza što ih supružnici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga što im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u čemu se razlikuju” (KKC, 1636).

Izvor: Zvonik

DODATAK: 

ZAKONIK KANONSKOG PRAVA KATOLIČKE CRKVE O MJEŠOVITIM ŽENIDBAMA

Kan. 1124 – Ženidba između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi, ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom Crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti.

Kan. 1125 – Tu dozvolu može dati mjesni ordinarij ako postoji opravdan i razborit razlog; neka je ne dade, osim pošto se ispune sljedeći uvjeti:

1. katolička stranka treba izjaviti da je spremna otkloniti pogibelji otpada od vjere i dati iskreno obećanje da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj Crkvi;

2. o tim obećanjima koja treba da dade katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke;

3. obje stranke treba da se pouče o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smiju isključiti.

Kan. 1126 – Zadaća je biskupske konferencije i da utvrdi oblik u kojem treba da se dadu te izjave i obećanja, koja se uvijek traže, i da odredi način na koji će se to i utvrditi na izvanjskom području i obavijestiti nekatolička stranka.

Kan. 1127  § 1. Što se tiče oblika koji treba da se primijeni u mješovitoj ženidbi, neka se obdržavaju propisi kan. 1108; ako pak katolička stranka sklapa ženidbu s nekatoličkom strankom istočnog obreda, kanonski oblik sklapanja treba da se obdržava samo za dopuštenost; za valjanost pak traži se sudjelovanje posvećenog službenika, uz obdržavanje ostaloga što po pravu treba obdržavati.

§ 2. Ako obdržavanju kanonskog oblika stoje na putu velike poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke ima pravo u pojedinačnim slučajevima dati oprost od njega, posavjetovavši se ipak s ordinarijem mjesta gdje se sklapa ženidba i poštujući za valjanost neki javni oblik sklapanja; biskupska konferencija treba da donese odredbe prema kojima će se spomenuti oprost ujednačeno davati.

§ 3. Zabranjuje se, prije ili poslije kanonskog sklapanja prema odredbi § 1, drugo vjersko sklapanje ste ženidbe radi davanja ili obnavljanja ženidbene privole; isto tako neka ne bude vjerskog sklapanja u kojemu bi katolički i nekatolički služitelj istodobno, obavljajući svaki svoj obred, tražili privolu stranaka.

Kan. 1128 – Neka se mjesni ordinariji i drugi pastiri duša brinu da katoličkom ženidbenom drugu i djeci rođenoj iz mješovite ženidbe ne uzmanjka duhovne pomoći za izvršavanje njihovih obveza i neka pomažu ženidbenim drugovima u unapređivanju jedinstva ženidbenog i obiteljskog života.