Poštovani p. Luka! Odlučila sam iznijeti svoje iskustvo koje nikad nisam javno iznosila, ali mene je učvrstilo, a možda će i Vas obogatiti u radu s mladima. Kao studentica upoznala sam jednog dečka. Veoma brzo smo shvatili da se jedno drugome sviđamo i ušli smo u vezu. Bilo nam je prekrasno, dijelili smo muke i radosti studentskog života. Tako je prošla jedna cijela godina. ALI u njemu sam otkrivala neko nezadovoljstvo. Dok sam se ja aktivno uključivala u sve aktivnosti moje župe, on bi s dečkima lutao s tuluma na tulum ili, pak, igrao nogomet. Smetalo mu je što nisam s njim stalno i zašto već jednom ne želim s njim voditi ljubav. Tada su počeli dugi razgovori, prožeti sumnjom i težinom. Moj moto bio je: “Biti odgovoran i čvrst prije braka za bolji i pravi brak! Prava ljubav je nesebična, ne traži svoje, a crpi snagu od Boga!” Vidjela sam da se on muči, da želi poštivati moju odluku, ali nije imao snage. Ni meni nije bilo lako, ali pomogli su mi prijatelji, svi su me nosili svojim molitvama. Nakon tri godine veze, bili smo pred diplomom. U sebi sam se odlučila za tog dečka, za zajednički život, ali vidjela sam da se on nije odlučio za mene. Postavila sam mu pitanje: “Što misliš je li naša veza tako čvrsta da izdržimo cijeli mjesec jedno bez drugoga, da nas ljubav nosi?” On se iznenadio, bio je šokiran, nije htio ni čuti za to, ali ja sam mu u stvari htjela pomoći da u toj samoći osluhne vlastito srce. Odvojili smo se na mjesec dana, a nakon toga se našli zbunjeni. Iskreno je provalilo iz njega sve što je nosio na srcu. “nedostajala bi mi da smo bili čvršće povezani i to ‘tjelesno’, ali ovako ništa više prema tebi ne osjećam.”

Bila sam zbunjena i razočarana i na trenutak sam osjetila veliku krivnju što nisam udovoljila njegovim željama, ali u meni je jako, jako progovarao glas prijatelja Isusa: “Ti si vrijedna djevojka, ljubim te, ne daj se!” Razišli smo se u muci i grču. Trebale su mi tri godine svakodnevne molitve da mu oprostim. Shvatila sam da to nije bila prava ljubav i da je tjelesnost nije mogla popraviti, nego još više uništiti. Zanimljivo je da se on meni nedavno javio i našli smo se na piću. Bio je nemiran i nezadovoljan. Premda ima curu kakvu si je želio, vidim da me duboko poštuje i da nije mogao vjerovati kako sam slobodna i vesela. Ma radosna sam jer nisam izgubila onu čistoću i dostojanstvo koje je svakoj djevojci darovano. Znam i vjerujem da će Bog donijeti PRAVU ljubav. Neka Vas prati Božji mir i radost koja je tako uočljiva u Vašim riječima.

Hvala za tvoju priču. Lijepo da si sačuvala čistoću, no šteta da si izgubila dečka kojeg si voljela. Možda da si pokušala kod njega probuditi iste ideale do kojih držiš, kako ne bi tvoju ljubav doživljavao kao igru u kojoj ti namećeš pravila. Naša vlastita krepost čistoće autentična je ukoliko u onom kog volimo budi želju da i sam uzljubi istu krepost.

Od srca te pozdravljam,

p. Luka Rađa