“Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.” (2Tim 4,3-4)

Opetovano gostovanje Nealea D. Walscha, kontroverznog vidovnjaka i autora preko trideset djela newageovske tematike, među kojima je najpopularniji niz “Razgovori s Bogom” preveden na 37 jezika (uključujući dakako i hrvatski), po kojima je snimljen i istoimeni film, prigoda je upozoriti katolike da su njegove poruke daleko od kršćanske objave, štoviše, one kršćansku objavu diskreditiraju i proturječe joj, zbog čega se ozbiljno trebamo zamisliti nad izvorom iz kojega on crpi svoja nadahnuća.

Walsch će u Hrvatskoj boraviti od 22. do 28. ožujka, a 25. ožujka u zagrebačkoj koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” održat će i cjelodnevni seminar na temu: “Promijenite svoje emocije prije nego one promijene vas”. Cijene ulaznica na spomenuti seminar razdijeljene su u tri kategorije, standardna 965 kn, platinasta 1725 kn i VIP 4218 kn. Njegova planetarna popularnost i snažna misionarska aktivnost nisu zaobišle ni Hrvatsku. Nekoliko sljedećih navoda iz njegovih djela Razgovori s Bogom neka tražiteljima istine posluže kao orijentir na sve širem sajmu lažnih objava koje unose pomutnju i povećavaju broj zalutalih.

Čini nam se da je Walsch Hrvatsku prvi put posjetio 2000. go­dine prigodom predstavljanja svoje treće na hrvatski jezik prevedene knji­ge Razgovori s Bogom. Autor pripada skupini proroka Novog doba. Osobni je prijatelj istoga kruga pisaca, kao Jamesa Redfielda, autora Celestinskih proročanstava, i dr. Elizabete Kubler-Ross, liječnice koja se nakon vlastitog iskustva “post-mortem”, nalik onima što ih opisuje dr. R. Moody u svojim knjigama, i sama priključila jednoj newageovskoj komuni.

Spiritistički korijeni

Autor je “inspiraciju” za svoja djela dobio na neobičan način. U kriznom trenutku svoga života, pred raspadom braka i ostavši na ulici bez posla, upao je u tromjesečnu depresiju. (usp. “Vjesnik”, 8. X. 2000., str. 34.) Potom je napisao jedno gnjevno pismo Bogu s pitanjima koja su ga trajno tištala. Tek što je naumio odložiti olovku, njegovom rukom počela je upravljati “neka nevi­dljiva sila” (D. N. WALSCH, Razgovori s Bogom: jedan neobični dijalog, V.B.Z., Zagreb 1999., str. 13., ubuduće samo WALSCH i broj stranice). I tako je sve počelo. Poznatom spiriti­stičkom tehnikom tzv. automatskog pisanja, kojom su neke osobe zapanjujućom brzinom nacrtale mno­ge slike uvjerene da njihovim rukama upravljaju duhovi pokojnih slikara, slično je i Walsch počeo pisa­ti svoje knjige, uvjeren da je sredstvo samoga Boga.

“To diktiranje trajalo je tri godine i tada nisam znao kamo smjera. Odgovori na pitanja nisu stizali dok nisam završio pisanje pitanja i odgurnuo svoje vla­stite misli na stranu. Često su odgovori stizali brže nego što sam ih mogao zapisivati i zatekao bih se u situacijama da sam grčevito škrabao kako bih sti­gao sve zapisati.” (WALSCH, 13.) Poruke koje je Walsch primio, prema njegovim procjenama, čine neki oblik Novog evanđelja, od­nosno “zadnju Božju riječ o stvarima”. (WALSCH, 10.) O kakvim je kod njega stvarima riječ, prozret ćemo u nekoliko sljedećih navoda.

Sotona je bio prvi egzegeta

Walschove objave predstavljaju reinterpretaciju Biblije s kojom on polemizira i otvoreno joj se suprotstavlja. Njegova egzegeza ima dijaboličke elemente na koje moramo svratiti pozornost. Walschov bog predbacuje ljudima što su Božju Riječ stavili ispred vlastitog iskustva. Hoće reći da je osobno iskustvo važnije od onoga što Bog traži od čovjeka. To proturječi biblijskoj objavi. Sjetimo li se samo one zgode nakon bezu­spješnog noćnog ribarenja sv. Petra, od kojega Isus traži da u pol bijela dana i to u plićak baci svoje mreže, i ulov bijaše golem, lako možemo uočiti da bi­blijski Bog ipak traži veće povjerenje u svoju riječ nego u naše, grijehom opterećeno, vlastito isku­stvo. Da je kod Walscha riječ o bogu koji je stran Ocu kojeg nam je objavio Isus Krist, očito je već i na temelju njegova odgovora da vođe, propovjedni­ci, rabini, svećenici i Biblija ne spadaju u izvore koje ljudi trebaju slušati. (usp. WALSCH, 19.).

Ne samo što za Walsha Biblija nije nadahnuta knjiga, štoviše, ona je djelo pisaca koji o Isusu pojma nemaju: “Većina pisaca Novog zavjeta nikada u životu nije srela niti vidjela Isusa. Oni su živjeli mnogo godina nakon što je Isus napustio zemlju. Oni ne bi prepoznali Isusa od Nazareta ni da su naletjeli na njega na ulici.” (WALSCH, 64.) Za kršćanina je Biblija uporište autentične Božje objave. Napisana je po nadahnuću Duha Svetoga: “Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.” (2 Tim 3,16-17). Kad osporimo njezin autoritet onda upadamo u relativizam. New age kao mantru ponavlja da se treba osloboditi svih autoriteta, institucija, svetih knjiga, u prilog vlastitog iskustva koje bi trebalo postati mjerilo svake autentičnosti. Tako dovodi žrtvu do spoznaje da nema drugog boga osim vlastitog ega.

Istočni grijeh

Naši praroditelji u Edenu bili su zavedeni od Zmije da se ravnaju prema vlastitim izvorima spoznaje, dakle prema vlastitom iskustvu, koje im je prikazalo “za­branjeni plod” kao “dobar za jelo, za oči zamamljiv, a za mudrost poželjan” (Post 3,6). Posljedice njihove ne­vjere u Božju Riječ i oslanjanja na vlastito iskustvo svi mi i danas dobro osjećamo. Sotona im se nipošto nije predstavio kao neprijatelj, nego kao pravi čo­vjekov prijatelj. Isto čini i danas. Tragedija se dogodila onog trenu­tka kad se čovjek oslonio isključivo na vlastite sna­ge posumnjavši u Božju dobrohotnost. Da bi uopće mo­gao nauditi čovjeku sotona ga želi uvjeriti da je on sam svoj bog. Dakle, želi ga odvojiti od Stvoritelja. Prokletstvo prvoga grijeha, perverzni Walschov bog, uočite dobro, izokreće u njegovu protivnost, nazivajući ga prvim bla­goslovom: “Ono što je opisano kao Adamov pad, bilo je ustvari njegovo uzdizanje – najveći pojedinačni događaj u povijesti čovječanstva. Jer bez toga ne bi postojao svijet relativnosti. Čin Adama i Eve nije bio izvorni grijeh, nego zapravo prvi blagoslov. Tre­bate im iskreno zahvaliti iz dubine duše, jer time što su bili prvi koji su napravili pogrešan ‘izbor’, Adam i Eva su stvorili mogućnost za bilo kakav izbor.” WALSCH, 55.)

Podlost ove tvrdnje može se lako raskrinkati. Čovjek je bio slobodan, štoviše, najslobodniji, prije pada u grijeh. Da Adam i Eva već nisu posjedovali slobodu izbora, ne bi mogli ni sagriješiti. Tko zna da je Isus “drugi Adam” koji je smrću na križu platio grijeh prvog Adama, brzo će uočiti kamo smjera teologija Donalda Walscha. Ona u srži obeskrepljuje i obescjenjuje Kristovo otkupiteljsko djelo, a istinu relativizira. Ako nema grijeha, ne treba nam ni Otkupitelj! Ova prividno kršćanska objava duboko je antikršćanska. Evo još jednog otvorenog napada na nauk o istočnom grijehu iz pera Donalda Walscha: “To navodno stanje nesavršenstva u kojemu si, kako su ti govorili, došao na svijet, jest ono što tvoji religijci imaju drskosti nazvati ‘izvor­nim grijehom’. A to jest izvorni grijeh – ali ne tvoj. To je prvi grijeh koji je počinjen nad tobom od stra­ne svijeta koji ne zna ništa o Bogu. Ako misli da bi Bog želio – ili mogao – stvoriti bilo što nesavršeno. (…) Neke vaše religije stvorile su cijela vjerska učenja oko toga pogrešnoga shvaćanja. (…) Ipak, kako bi se opravdala ideja Boga koji kažnjava, vaše su religije trebale stvoriti nešto što će Mene razlju­titi.” (WALSCH, 105.) U iznesenom odlomku razvidno je kako se bog Donalda Walscha srdi na nauk o istočnome grijehu, koji nije tek nauk “nekih religija”, nego isključivo kršćanstva, odnosno Katoličke Crkve. Walschov bog, sublimirano, vodi rat protiv Katoličke Crkve i kršćanske objave. Ma kako se ljudskom umu istina o istočnom grijehu činila zapetljanom, reći će genijalni Blaise Pascal: “Čovjek je bez ove tajne neshvatljiviji nego što je ta tajna neshvatljiva za čovjeka.” (Pascal, Misli, 434)

Deistički bog Donalda Walscha

Walschov bog se predstavlja kao “Veliko Ne­vidljivo” koje “dolazi iz nepostojanja i tamo se uvijek vraća” (WALSCH, 20.). Uvjerava čitatelja da on nije “ne­ko svemoguće biće koje sluša vaše molitve. (…) Griješiš ako vjeruješ da je Bog onaj koji je stvorio i koji odlučuje o svim stvarima u životu. Bog je pro­matrač, ne stvaratelj. (…) Ti živiš svoj život na način na koji živiš i ja se u to ne petljam. (…) Mene nije briga što ti činiš, a tebi je to teško čuti.” (WALSCH, 20.) Nasuprot biblijskom Bogu koji se objavio kao Emanuel što znači – Bog s nama i Bog za nas, Walschova deističkog boga čovjekov život ne zanima. Zapravo, Walschov darvinistički bog svijet i čovjeka prepušta na milost i nemilost zakonima evolucije čiji je uobičajeni izraz reinkarnacija. Spajanje istočnjačkih elemenata s kršćanstvom jedno je od raspoznatljivih obilježja New agea.

Pojam čovjeka kao slike Božje Walschov bog reinterpretira na način da su svi ljudi od “iste tvari” kao i sam Bog, istoga štofa (iste biti), i zato sposobni, po heremetičkim principima okultizma, “stvarati fizičku stvarnost od zraka” (WALSCH, 32.), kao Sai Baba i drugi. Štoviše, Walschov bog kaže da je njegovo stvaranje svijeta njemu bilo nužno kako bi spoznao sebe. Ova slika determinističkog Boga, ne svjedoči o Božjoj svemoći, nego baš naprotiv, o njegovoj nemoći. Zato Walschov bog traži da ljudi iskuse sebe kao bogove! (WALSCH, 21.) Biti kao Bog! Prema Walschovu bogu, zato su svi “duhovni učitelji” bili na zemlji kako bi čovjeka po­dsjetili da on zaista jest bog koji je to zaboravio. Dualistička determiniranost kao nužnost moguće egzistencije ide do tih razmjera da i Hitlerova ne­djela svrstava u red “iskustava” koja su čovječan­stvu bila potrebna da bi “iskusio” do kojeg gliba sam može pasti, a Hitler je, svakako, u raju jer, kaže Walschov bog: “Ja ne volim ‘dobro’ više nego ‘loše’.” (WALSCH, 59.)

Dok je biblijski Bog apsolutna suprotnost zla, sama ljubav i milo­srđe, zlo ne trpi niti u najmanjoj mjeri, Walschov bog jednako voli i zlo i dobro jer je, po njemu, zlo “nužno” da bi ljudi spoznali dobro, iako je, i opet prema Walschu, i zlo i dobro, u konačnici, relativno. (WALSCH, 59.) Walschovo je polazište ono Feuerbachovo, čovjek je stvorio boga na svoju sliku, progresom će potreba za njim uminuti: “Božja karijera bi završila sutra kad više ne bi bilo proble­ma!” (WALSCH, 49.) Nadalje, nasuprot biblijskom Bogu u Starome zavjetu i Isusu Kristu koji je pred Pilatom potvrdio da je on zaista pravi kralj, ali ne kralj od ovoga svijeta, Walschov bog mu se suprotstavlja: “Ja nisam ni kralj ni vladar” (WALSCH, 86.) te dokida i svetkovinu dana Gospodnjeg, nedjelje, naučavajući da svi dani trebaju biti sveti kao i svi trenuci (WALSCH,  87).

Mnogo je lažnih proroka koji su najavljivali svetost svih dana kako bi ukinuli Božju zapovijed o svetkovanju Dana Gospodnjeg, drugi su proglašavali četvrtak svetim (Nostradamus, Sai Baba, Jovica Prokić…), što uklanjanjem Isusova otkupljenja, relativiziranjem njegove muke, smrti i uskrsnuća, možemo razumjeti, jer oni više nemaju što obilježavati niti slaviti kad su sebe stavili na Kristovo mjesto pa razumljivo da mogu određivati i dan u vlastitu čast.

Presveto Trojstvo

Walschovo Presveto Trojstvo nema nikakva kršćanska obilježja nego prije antropozofska. Otac je predstavljen kao znanje, Sin kao iskustvo, a Duh Sveti kao postojanje. (WALSCH,  35., 82. i sl.) Ili su oni, kako tumače psiho­lozi, nadsvijest, svijest i podsvijest (WALSCH,  36.) itd. Ni jedna od mnogobrojnih Walschovih slika o Trojstvu ne slaže se s onom biblijskom slikom Trojstva kao zajednice ljubavi Presvete Trojice. Još izričitije se niječe djelo Otkupljenja što ga je izveo Isus Krist, tvrdeći da su ga izmislile religije, a zapravo se, doduše sublimirano, napada kršćanstvo, riječima: “Vi kažete da vas je Moj Sin – kojega vi nazivate Jedinim Savršenim – spasio od vaše vlastite nesavršenosti – nesavrše­nosti koju sam vam ja dao.

Drugim riječima, Sin Božji vas je spasio od onoga što je Njegov Otac učinio.” (WALSCH, 120.) Ovakva groteskna tvrdnja moguća je samo kod Walscha, budući da njegova objava ne priznaje egzistenciju đavla koji je unakazio Božje stvoriteljsko djelo. Nadalje, Walschov bog na više mjesta izriči­to naglašava da on nikada nije dao niti jednu jedinu zapovijed niti zabranu, jer je to njemu protivno. (WALSCH, 42.) Štoviše, “Deset zapovijedi ne postoje.” (WALSCH, 85.). Ono što je iz rečenoga više nego razvidno, to je da su sadržaji biblijske i Walschove objave međusobno suprotstavljeni. Nepomirljivi! Kao nebo i zemlja, vatra i voda, Bog i đavao. Svi smo pozvani služiti Bogu života – živo­me Jahvi, što pretpostavlja uklanjanje svih drugih bogova. “Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti…” (Jš 24, 14-15).

Nema pakla

U orkestru optimizma newageovske duhovnosti nema mjesta ni paklu, a ni “pravi vrag ne postoji” (WALSCH, 78.). “Koji osvetoljubivi dio Mene bi tražio da vas podvrgnem vječnim mukama kakve se jedva mogu opisati? (…) Kažem ti da ne postoji takvo iskustvo kao što ste vi izmislili u vašim teologijama koje se temelje na strahu.”(WALSCH, 43.) Da se teologije temelje na strahu samo je izraz koji ide u prilog nadilaženju svih promišljanja o smislenoj objavi u prilog duhov­ne anarhije, što ćemo vidjeti kasnije. Iz objava što ih je Walsch primio slijedi da je čovjek svoj vlastiti bog, vlastiti zakonodavac, ali i vlastiti su­dac koji je jedini sposoban “razlučivati dobro od zla”. “Kažem ti ovo: ti postavljaš smjernice. I ti odlučuješ jesi li dobro učinio; radiš li dobro. Jer, ti si onaj koji je odlučio Tko i Što Stvarno Jesi i Tko Želiš Biti. A ti si jedini koji može procijeniti kako to dobro radiš.” (WALSCH, 44) Iz rečenoga je i više razvidno da jedan od izvora objave laže, ili laže Isus u Bibliji ili Walschov bog! Kad je riječ i o vječnoj (ne)sreći, uvjerava (ili, točnije, zavarava!) bog D. Walscha, nemoguće je promašiti cilj jer: “Tvoja sretna sudbina je neiz­bježna. Ti ne možeš ne biti ‘spašen’. Ne postoji pakao, osim onoga da ovo ne spoznaš.” (WALSCH, 102.)

U spolnim odnosima zastupljeno je podilaženje mentalitetu hedonista. Poručuje Walschov bog da u spolnosti nema grijeha, nego je potrebno oslobodi­ti “seksualnu energiju” i iskustveno otkriti njezinu “osvježavajuću i rekreirajuću” čudesnost (WALSCH, 61; 51). “Ubij strast i ubijaš boga. Strast je bog koji želi reći ‘bog’.” (WALSCH, 91.) Božju zapovijed: “Ne čini preljuba!” (Mt 5,27), koju je Isus još više istaknuo riječima: “A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu” (Mt 5,28) i upozorio: “Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje ti je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao” (Mt 5, 29) – Walschova egzegeza, doslovce, izopačuje: “Narav­no da je seks ‘u redu’. Da ponovim, da Ja nisam želio da se vi igrate određenih igara, ne bih vam dao igračke. Daješ li ti svojoj djeci stvari za koje ne želiš da se ona s njima igraju? Igraj se sa seksom. Igraj se s njim! To je predivna zabava. To je najveća zabava koju možeš ostvariti sa svojim tijelom ako govoriš isključivo i samo o fizičkom iskustvu.” (WALSCH, 174.) Promiskuitetan etos prirodno je stanje koje Walsch zagovara. Prema istoj Walshovoj objavi karma i reinkarnacija (WALSCH, 37.) sastavni su dio kršćanskog učenja prema kojemu – slijedi iz istog paklenog izvora – da je Walsch, proživio 647 pro­šlih života u kojima je bio svašta (kralj, kraljica, kmet, heroj kukavica, ubojica, mudrac, budala…). (WALSCH,  173.)

Religija “bez pravila”

Da ove “objave” vode u duhovnu anarhiju i proturječe svakoj logici uvi­dio je već i sam njihov primatelj Neale Donald Walsch, te je sam prigovorio svome bogu: “Zašto, naprosto, ne provoditi život onako kakvim se on čini – kao jednostavnu vježbu besmislenog puta ni u što, kao utakmicu koju ne možeš izgubiti bez obzira na to kako igraš; kao proces koji svakoga vodi isto­me rezultatu? Ti kažeš da ne postoji pakao, da nema kazne, da nema načina da izgubiš, pa zašto bi se onda čovjek brinuo i pokušavao pobijediti? U čemu je smisao, s obzirom na to kako je teško stići tamo kamo po Tvojim riječima mi pokušavamo ići? Za­što, naprosto, ne provoditi vrijeme lagodno i ne op­terećivati se tim božjim pitanjima i time kako ‘biti Tko Zapravo Jesi’.” (WALSCH, 128) Nema sumnje da je Walsch žrtva intelektualne oholosti koja ga je navela da povjeruje biću koje mu se “obja­vilo” i vlastito subjektivno iskustvo pretpostavio povijesnoj Božjoj objavi koja je svoj vrhunac dosegla u Isu­su Kristu na čijim vagama Walschove objave ne “teže” ništa više od smisla što ga u njima objavljuje kontroverzni Walshov bog: “Vi ste na putu prema nikamo.” (WALSCH, 88.) Put prema nikamo!!! A što je drugo pakao, ako ne put prema nikamo?! Ovo je nihilizam dostojan Nietzschea!

Zaključak

Walschove objave, da zaključimo, potpuno su oprečne biblijskoj objavi Radosne vijesti koju nam je predao Isus Krist, ljubljeni naš Spasitelj, a koja je takve naravi da svakoga svoga slušatelja može dovesti k Ocu. A što se tiče bića koje je Walschu “govorilo”, ono ili pripada ponorima njegove pod­svijesti ili ponorima pakla. Ili je riječ o običnom šar­latanu koji je dobro osluhnuo bilo današnjeg za Bo­gom vapijućeg čovječanstva. Ali, svakako, Walsch se svrstao u proroke Novog doba čiji opus ostaje obilježen elementima orijentalnih religija, gno­sticizma, ezoterije, hermetizma, jednako kao i pro­svjetiteljskih liberalističko-nihilističkih intencija.

*Više tekstova ovog autora možete pročitati OVDJE.

fra Josip Blažević | Bitno.net