Dragi p. Luka,… Imam 27 godina, udana, majka predivne jednogodišnje kćerkice. Zdravlje, curica, stan, auto… sve za normalan život. Imam osjećaj da je sve počelo s trudnoćom. Sve nekakvi ‘ajmo nazvat poremećaji. Hormoni? (…)

Sve mi je išlo na živce, uključujući i samu sebe. Nitko me nije razumio. Bog, molitva? Zaspem prije nego izmolim što sam mislila, a i volja nije bila jača strana. Osjećala sam se kao da to nisam ja, kao najveći bijednik. Ponekad pomislim da će me Bog kazniti. Sve mi je dao, a ja kao da sam ga iznevjerila, nezahvalna… Jednostavno mi se događalo nešto što ne mogu kontrolirati. Kao da je netko nešto “nabacio” (kako kažu stari ljudi). Nisam mogla izaći iz tog kaveza (ne ponovilo se!)…

Sve u stilu: “Ja nisam dobra žena, ne mogu ispuniti očekivanja muža, nisam se trebala udavati…” Od djevojke pune života došla sam na nešto što ni sama ne mogu opisati. Kako se čovjek promijeni… Ili sam stvarno “munjena”, ili previše “osjetljiva” ili se nisam snašla u bračnom životu…

Ne znam, ali znam da treba ići naprijed. A bojim se… Znam da je sve u Njegovim rukama, ali se svaki dan “padne” na bezveznim sitnicama. Uz to sam jako eksplozivna (tko prizna pola mu se prašta). A tko ne bi htio biti bolji (i biti “super žena” svome mužu?) Samo za to treba dosta truda i molitve. Tražim li ja kruha svrh pogače? Ako Vam je ovo moje pisanje previše “crnjak”, ne morate stavljati na stranice. Samo odgovorite. Već ću se ja prepoznati u Vašem odgovoru. Puno pozdrava iz Splita od jedne…

Kažeš: “Tko prizna pola mu se prašta.” Krivo. Prašta mu se sve. A Bože moj, tko može uvijek funkcionirati u najboljem izdanju. Dođu te nekakve razdražljivosti, ljutnja jer se ne može na nikoga biti ljut. Ti hormoni ili Bog zna što… Depra, ili crnjak — sastavni je dio normalnog života. I ne paničari – čim si ti toliko samokritična, dojam koji ostavljaš na okolinu puno je bolji nego misliš. Zapravo je najvjerojatnije da si ugodna za druge, donosiš živost, ozračje iskrenosti i neglumljene ljudskosti. Čuvaj se toga da sebe promatraš isključivo iz svoje perspektive. Ti si ono što o tebi misle oni koji te vole. Pa ako ti i ukažu na nekakvu nesavršenost, to ne znači da si nizašta – već naprosto da ti fale krila kao i svakom drugom smrtniku. I zapamti, osobe koje Bog izabire da budu svjetlo za druge, negdje duboko u sebi moraju podnositi tjeskobu izgaranja. Ima takvih, naravno da ih susrećem – svako jutro čim dođem k sebi.

Veliki pozdrav,

p. Luka Rađa