Pozdrav, don Damire!

Imam pitanje o izraelskom ropstvu u Egiptu. U Knjizi Postanka stoji: „Tada Bog reče Abramu: ‘Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izaći s velikim blagom. A ti ćeš k ocima svojim u miru poći, u sretnoj starosti bit ćeš sahranjen. Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila’“ (Post 15,13–16.). Za četiri generacije tadašnjega ljudskog vijeka 400 godina ropstva djeluje previše. U Knjizi Izlaska govori se o 430 godina. Ja sam, računajući otprilike da je svaki Mojsijev predak dobio dijete s 50 godina, došao do zaključka o dvjestotinjak godina u egipatskom ropstvu. Jesam li nešto krivo skontao ili…? Hvala unaprijed!

Hvaljen Isus i Marija!

Sveto pismo obiluje takvim prividnim proturječnostima koja zapravo redovito predstavljaju različite naglaske u istoj priči. Stoga nam se valja malo pomučiti oko ispravna razumijevanja.

U Poslanici Galaćanima (vidi Gal 3,16–18) stoji da je Zakon (Mojsijev) došao 430 godina nakon obećanja Abrahamu. Ovdje se sv. Pavao osvrće na Knjigu Izlaska (vidi Izl 12,40–41) – jedino biblijsko mjesto koje još spominje taj broj. Zanimljivo je da u Septuaginti, grčkom prijevodu Staroga zavjeta (3.–1. st. pr. Kr.), ključni redak glasi: „Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu i u Kanaanu iznosilo je četiri stotine i trideset godina“ (Izl 12,40). Zašto danas u našoj Bibliji stoji samo „u Egiptu“, a ne i „u Kanaanu“ – nemam pojma. Ali za našu problematiku to nije ni važno. Važno je da nam i Pavao i grčka Biblija (odnosno židovska tradicija koja je u njoj posvjedočena) jednoznačno ukazuju na to da se 430 godina ne odnosi samo na period koji su Izraelci proveli u Egiptu, nego na period od obećanja Abrahamu do izlaska iz egipatskoga ropstva.

Ista nam židovska tradicija potvrđuje kako se 400 godina tlačenja Abrahamovih potomaka u tuđoj zemlji (vidi Post 15,13) počelo simbolično ostvarivati od kad je Jišmael, sin Hagare Egipćanke, progonio Izaka. To bi bilo 30 godina nakon Božjega obećanja Abrahamu. Pavao nam prenosi i tu tradiciju u Poslanici Galaćanima: „Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada“ (Gal 4,28–29). Međutim, ako u Starom zavjetu (Jeruzalemske Biblije) potražimo osnovu za tu izjavu, možemo naći samo ovo: „Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa reče Abrahamu: ‘Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom’“ (Post 21,9–10).

Odmah se vidi da u ovom prijevodu nešto ne štima – ne slaže se s citatom iz Poslanice Galaćanima (vidi Gal 4,28–29), osim toga vrlo neuvjerljivo objašnjava zašto se Sara naljutila – zar samo zbog igre? Šarićev prijevod Jišmaelove radnje („podsmijeva“) odgovara mogućem značenju izvorne riječi, a i s obzirom na kontekst poglavlja i tradicionalno židovsko tumačenje, posvjedočeno i u Novom zavjetu, puno bolje odgovara.

Što se tiče „četvrtoga naraštaja“ (Post 15,16), vjerojatno je riječ o pojmu koji, slično latinskom saeculum, označava ujedno i vremensko trajanje jednoga životnog vijeka, što bi bilo oko 100 godina; osim toga, iz Abrahamove perspektive, generacija je sto godina budući da se njemu sin rodio kada je bio u toj dobi. Postoje i druga tumačenja, koja ne moraju nužno biti u suprotnosti s ovim – i neki drugi biblijski tekstovi imaju istovremeno više slojeva značenja.

Drago mi je što nastojiš bolje upoznati Sveto pismo. S obzirom na specifičnosti biblijskih jezika i kultura, kao i stoljeća koja nas dijele od vremena sastavljanja svetih spisa, to je uistinu zahtjevan posao. Mnogi učenjaci posvećuju sav svoj životni vijek da bi dublje zavirili tek u jedan mali segment pisane objave. Pitanja će stoga uvijek biti više nego odgovora. To nam je ujedno poticaj na istraživanje, na poniznost u prihvaćanju ograničenosti naših spoznaja, kao i na vjeru u istinitost riječi Boga koji niti vara niti može biti prevaren.

Za kraj te još podsjećam na krajnji smisao poznavanja Pisma, a to je osobna svetost: „Sveta Pisma te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Isusa Krista. Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi“ (2 Tim 3,15–17).

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.