MODERNE DVOJBE

Koje ime dati djetetu na krštenju?

Poštovani, uočavam da neki roditelji žele djetetu na krštenju dati ime koje je različito od imena kojim će ga redovito zvati i koje je upisano u Maticu rođenih. Može li se naći opravdanje takvim željama? Može li se kršteniku na krštenju dati bilo koje ime, ili je nužno birati kršćansko ime?

Foto: www.pixabay.com

Kada nekoga pitamo za njegovo ime, pitanje će redovito biti sročeno u oblik “Kako se zovete?” Tim proširenjem pitanja nesvjesno svjedočimo da ime nije tek konvencionalna i iza­brana razlikovna “oznaka” osobe, nego da ono u nekoj mjeri “određuje” osobu koja ga nosi. Oso­ba se “zove” imenom i prepoznaje se u njemu. Ime je dio njezina identiteta, dio same osobe. Svaka povrjeda imena znači povrjedu osobe koja ga nosi. Zato odabir imena novome članu obite­lji u svim kulturama svjedoči na koji način roditelji (ili obitelj) “vide” svoje dijete; odabir imena ucjepljuje se također u brigu za “sliku” djeteta u ljudskoj zajednici te se preko imena (pa i nesvje­sno) prenose određeni vrijednosni sustavi i svje­tonazori. Onomastička estetika nije svodiva na traženje “lijepoga” imena, nego nužno zadire ‘is­pod površine’ imenske oznake – u kulturalna i antropološka pitanja. Premda toga mnogi nisu svjesni, to se možda najočevidnije pokazuje u traženju imena blizancima. Naime, gotovo se re­dovito traže “komplementarna” imena, imenski parovi (Petar i Pavao, Mihaela i Gabriela) ili Ve­zana imena’ kako bi se i kroz ime pokazala bliskost osoba koje su združene rođenjem.

U tradicionalnim kulturama, koje prepoz­naju vrijednost spomena i njeguju svoj identi­tet, lakše je razumjeti onomastičke sustave jer je lako pratiti vlastita im životna načela. Tako u bi­blijskoj tradiciji ispod imena uvijek stoji posla­nje, zanimanje ili proročko određenje osobe koja ga nosi. Biblijska književnost nerijetko imenom osobe očituje i Božji naum koji se imao ostvari­ti u njezinu životu.

Kršćanstvo, premda živi u raznim i međusobno oprječnim kulturama, brižno čuva vlasti­tu evanđeosku prepoznatljivost, čitanu u život­nomu vrijednosnom sustavu, ali i u “imenima” koja su kao “kršćanska” postala zajednička mnogim kulturama. U krštenju, čijom smo sna­gom otajstveno “uronjeni u ime Oca i Sina i Du­ha Svetoga”, samo ime Gospodnje posvećuje čovjeka, pa krštenik prima ime koje će svjedočiti njegovu uronjenost u Krista i u Kristom preobraženu zajednicu ljudi (Crkvu). Zato će vlasti­to kršćansko ime biti “ime nekoga sveca koji je živio u svjedočkoj vjernosti Kristu”, a može ta­kođer “izražavati neko kršćansko otajstvo ili kr­šćansku krjepost” (Katekizam Katoličke Crkve, 1267). Roditelji, kumovi i župnik vodit će brigu da se na krštenju ne daje ime koje je “tuđe kršćanskom osjećaju” (a sensu christiano alienum, Kan. 855).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Budući da ime “znači osobu” te da krštenje znači preporođenje i božansku preobrazbu ljud­ske osobe, sasvim je opravdano očekivati da kod krštenja djece krsno ime ne bude neko “drugotno”, nego određujuće i jedino ime (čime se ne otklanja mogućnost dvostrukoga krsnog imena, npr. Ana Marija). Ideja o krsnom imenu koje će ostati samo “anagrafski” podatak, niječe te­meljnu misao o imenu. Kršteni smo u Ime kojim su naša imena posvećena, a s njima i mi sami. Traženje krsnoga imena koje ne bi bilo u redovi­toj uporabi može biti shvaćeno kao nijekanje (ili zaborav) krsnoga/kršćanskoga identiteta oso­be. Ideja o dva imena – krsnom i građanskom – potječe iz vremena kad su krštenju pristupale odrasle osobe, odričući se dotadašnjega ‘pogan­skog’ načina života. U tim je okolnostima kršte­nje bilo shvaćeno kao raskid sa starim životom, pa je uzimanje novoga imena označavalo i svje­dočilo egzistencijalnu krsnu novost (slično ka­snije i kod redovničkog zavjetovanja). Promjena imena može biti i danas savjetovana odraslim pristupnicima krštenju ukoliko nose ime koje je protivno kršćanskom duhu.

Ideji o dva imena – krsnom i građanskom – kod krštenja djece teško je naći opravdani i va­ljani razlog. Ponegdje je to samo plod običaja, a ponegdje pomodnih strujanja, vlastitih društvu bez čvrstih kršćanskih načela i vrjednota. Zato će biti potrebna pouka roditeljima, ponajprije o značenju samoga imena za ljudsku osobu, a potom o smislu krštenja i vlastitostima kršćanske antroponimije.

Živo vrelo br. 12/2010 | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 6. travnja 2019.

Možda vam se svidi