Što reći ljudima u okolini koji nisu vjernici, ali ipak “vjeruju u nešto”. I to “nešto” za njih nije taj naš smiješni Bog, a ako i jest – sigurno ne traži izvršenje naših kršćanskih obaveza poput odlaska na ispovijed ili u Crkvu jer, citiram: “Moliti se možeš i u svom domu i što bi ja nekom svećeniku povjeravao svoje grijehe kad taj isti svećenik vozi skupi auto, a propovijeda skromnost?” Ovo je rečenica gdje se uvijek slomim jer sve su to činjenice. Ja znam da nije moja obveza obraćati ljude oko sebe, ali ponekad mi smeta kad ostajem bez riječi ispred ljudi za koje znam da nisu u pravu kad je u pitanju vjera i duhovnost. Voljela bih reći nešto racionalno, a dovoljno duhovno motivirajuće za njih da preispitaju svoja stajališta. Umorila sam se govoriti stalno iznova da nisu svi svećenici isti, i da ne vjerujemo u svećenike već u Boga koji ih je posvetio, i da je njihov grijeh ljudski jednako kao i naš laički. Takvi odgovori ne zadovoljavaju moje prijatelje u okolini, a ja gorim od želje da im približim našu vjeru na drugačiji način jer su svi oni u svojoj srži zaista dobri ljudi čime se i stalno iznova brane – “ne kradem, ne lažem itd. i Bogu je to dovoljno”. Sve me to nekad toliko frustrira, da i sama posumnjam u svoju vjeru koju je sve teže svjedočiti. Unaprijed Vam hvala na odgovoru!

Poštovana,

Puno ti hvala na ovom pitanju. Ono mi govori o tome koliko ti je stalo do toga da svoju vjeru i živiš i širiš, kako nam je Gospodin i naložio – «učinite sve narode mojim učenicima» (Mt 28,19).

Već sveti Petar – prvi papa, u svojoj Prvoj poslanici piše: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama”. Međutim, da bi nekome mogli odgovarati na pitanja o vjeri, najprije je potrebno da ljudi postavljaju pitanja, da ih zanima kako i zašto mi živimo svoju vjeru. Zato je prvi korak u evangelizaciji svakako primjeran život – biti dobar susjed, kolega, prijatelj, rođak. Kada ljudi vide – kako papa Franjo često naglašava – radosnog kršćanina koji je milosrdan i rado služi, zainteresirat će se.

Drugo, danas puno ljudi, osobito pod utjecajem protucrkveno nastrojenih medija, imaju prema Crkvi mnogo predrasuda. Smatraju da su vjernici mentalno skučeni, skloni osuđivanju, arogantni i tako dalje. Doduše, valja priznati da i mi vjernici svojim nedostacima “lice Boga često više skrivamo nego otkrivamo”, kako stoji u jednoj konstituciji Drugoga vatikanskog sabora. Stoga u svom nastupu trebamo pokazati ono suprotno – suosjećanje, razumijevanje, strpljivost, poniznost, blagost, poštovanje. Djela govore više od riječi. Da bi bili u stanju ovako postupati, trebamo prvenstveno raditi na sebi – moliti, ispravljati se, rasti u kreposti.. Također, ne treba bježati od svega onoga što u životima vjernika, pa i svećenika, nije dobro. Sam je Isus otvoreno prozivao farizeje. Potrebno je samo ukazati i na drugu, ljepšu stranu medalje, počevši od svetaca, te na činjenicu da će se od onih kojima je više dano, više i tražiti. Prihvaćanje “loših vjernika” može se predstaviti i kao test: ako ja ne želim zajedništvo s njima jer su gori od mene, zašto bi onda savršeni Bog htio zajedništvo sa mnom?

Treće, treba si posvijestiti da je Bog jedini koji može nekoga obratiti: on “otvara vrata vjere” (Dj 14,27). To s jedne strane znači da treba moliti i prikazivati osobne žrtve, sjedinjene sa Kristovom žrtvom u euharistiji, kako bi naša evangelizacija bila plodna. Trebamo biti otvoreni vodstvu Duha Svetoga i pouzdati se u njega, poput prvih evangelizatora (usp. npr. Mk 16,20; Dj 8,29). S druge strane, ta nam spoznaja da je evangelizacija Božje djelo omogućuje da se opustimo, ne pripisujući sebi preveliku važnost ili odgovornost za rezultat. “Ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.« (Lk 12,11-12) Ako dođe i do odbacivanja naših riječi, trebamo sačuvati mir. Na koncu, Isusa Krista neki su izravno odbacili, pa kako onda neće i njegovo djelovanje po nama? No, ne treba podcijeniti ni vlastitu ulogu. Napisala si mi kako bi htjela svojim sugovornicima reći nešto “racionalno i duhovno motivirajuće”. Iako središnja poruka evangelizacije ostaje prilično jednostavna (o tome malo kasnije), oko mnogih detaljnijih objašnjenja i odgovora treba se malo više potruditi. Takve stvari redovito dolaze kao plod dugotrajne suradnje s Božjom milošću. Treba molitveno čitati Sveto pismo, Katekizam, duhovnu i teološku literaturu, životopise svetih, proučavati liturgiju, sudjelovti u životu Crkve te primjenjivati sve to najprije u vlastitom životu. Samo tako će ono što ćeš reći biti uistinu uvjerljivo i snažno. Možeš drugoga uvesti u otajstvo samo onoliko koliko si sama u njemu.

Nadalje, redovito se pokazuje vrlo korisnim, pa čak i temeljnim, pružiti vlastito svjedočanstvo. Sam je Isus rekao apostolima “bit ćete mi svjedoci” (Dj 1,8). Pojam “svjedok” pripada pravosudnom kontekstu, sudnici. Stoga je važno da uočimo da u sudnici postoje i druge uloge, koje u evangelizaciji nismo pozvani preuzimati: sudac, tužitelj, branitelj, vještak, publika. Svjedok je onaj koji govori iz vlastitog iskustva – “što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama” (1 Iv 1,3). Dakle, radi se o pripovijedanju kako si ti uspostavila i razvijala svoj odnos s Bogom i što je on učinio u tvome životu – što te naučio, čega te oslobodio, kako te usmjerava i hrabri, što si sve u stanju učiniti s pomoću njegove milosti, kako si zbog svoje vjere potpunija i bolja osoba. Svjedočanstvo je izvrsno iz tri razloga. Prvo, ono je konkretno i osobno, a redovito čovjeka više diraju životne priče nego visoke apstrakcije. Drugo, svjedočanstvo nije pogodno za žustre rasprave. Treće, za svjedočanstvo ne treba puno teološkog znanja. Ovdje je također važna priprema, da prvo sama u sebi posložiš svoje duhovno iskustvo, kako bi ga mogla i drugima prenijeti.

U razgovorima o vjeri dobro je i postavljati dosta pitanja. Tako se može bolje upoznati sugovornika i njegova perspektiva, a onda i prilagoditi svoje svjedočanstvo njegovim potrebama i mogućnostima shvaćanja.

Što se tiče samog sadržaja, treba se koncentrirati na bitno:

  1. Bog nas bezuvjetno i beskonačno ljubi i zato nas je stvorio na svoju sliku i priliku
  2. Grijeh, koji je ušao u svijet u počecima čovječanstva na nagovor Sotone, odvaja nas od Boga i vodi u smrt, duhovnu i tjelesnu; samo nas Bog može spasiti
  3. Radosna vijest: Bog je poslao svoga Sina Isusa Krista da nam objavi puninu istine o sebi i spasi nas od đavla, grijeha i smrti
  4. Pozvani smo sudjelovati u Kristovoj pobjedi i božanskom životu, koji su se očitovali u uskrsnuću: ova ponuda spasenja traži naš odgovor vjere, pokajanja, predanja i sudjelovanja u zajednici spašenih – Crkvi, vođenoj Duhom Svetim
  5. Živeći već sada u zajedništvu s Bogom, povezani s njime vjerom, molitvom, sakramentima i dobrim djelima, nadamo se i vječnom, blaženom životu s njime i svima koji su njegovi

Što se tiče direktnijih odgovora koje bi mogla uputiti onima koji kažu da je “Bogu dovoljno da ne lažu i ne kradu”, možeš razmisliti, primjerice, o slijedećem:

  1. Kako znaju što je Bogu dovoljno, a što nije? Objava nam govori o nužnosti vjere za spasenje i o 10 zapovijedi, ne samo o dvije
  2. Bog nas zove na puninu života, ne samo na neki minimum
  3. To što netko ne laže i ne krade, ne može ga spasiti od vječne smrti niti pobožanstveniti
  4. Ljudi se redovito ne žele otvoriti Bogu zbog navezanosti na svoje grijehe (osim krađe i laganja, a redovito se radi o šestoj zapovijedi); je li to razuman izbor ili ropstvo?
  5. Kako ćeš upoznati i ostvariti ono za što si stvoren, ako odbijaš kontakt sa Stvoriteljem i uputama koje je on dao?

Nadam se da će ti navedeno pomoći u tome da još vjerodostojnije i plodonosnije svjedočiš svoju vjeru. U tome će te svakako pratiti i moja molitva.

Btb,

don Damir