U Starom zavjetu navodi se podatak da će postojati čovjek koji će izdati Isusa. Nije li time njegova (za njega tragična) sudbina predodređena? I kako se on mogao tome oduprijeti ako je Stari zavjet to navijestio? Nije li on zapravo ne svojom krivicom u paklu? Martina

Draga Martina,

ne znam na što točno misliš kada kažeš da se „u Starom zavjetu navodi podatak da će postojati čovjek koji će izdati Isusa“. Pretpostavljam da misliš na Iv 13,18: „Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali – neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže.“ Što je najvjerojatnije aluzija na Psalam 41:

Neprijatelji zlo govore o meni:

  “Kad će umrijeti i kad će mu nestati imena?”

7I dođe li tko da me posjeti, himbeno govori,

  u srcu pakosti skuplja i vani opada.

8Mrzitelji moji svi složno šapuću o meni;

  zlo mi dosuđuju:

9″Pogubna se pošast na nj oborila.”

  Ili: “Tko jednom leže, više ne ustaje.”

10Pa i prijatelj moj u koga se uzdah,

  koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže.

Psalam govori o sudbini pravednika koji unatoč svojoj dobroti mora proći kroz nevolje i pretrpjeti izdaju, pa čak i od strane svojih najbližih suradnika. Juda je bio taj koji je slučaju Isusa „podigao petu“ na onoga tko mu je činio dobro. Već iz samog ovog psalma možemo izvući neke važne zaključke. S obzirom na to da svi ljudi prije ili kasnije iskuse kako je to kada ih prijatelji ostave ili izdaju, pokušaj sama odgovoriti na sljedeće pitanje: jesu li tvoji prijatelji predodređeni da to naprave? Naravno da nisu. Ali s obzirom na to da je ljudska narav ranjena grijehom, sasvim je sigurno da će i oni koji čine samo dobro prije ili kasnije proći kroz to iskustvo razočaranja. Tako i ja, iz vrlo ograničenog ljudskog iskustva, mogu reći da će sve svi ljudi nekad u životu osjećati ostavljani i razočarani. Ali, to ne znači da sam unaprijed prisilio nekog od tvojih prijatelja da te ostavi ili razočara.

Božja želja je da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4, usp. također 2 Pt 3,9). Nitko ne može biti predodređen (prisiljen) da čini zlo, jer bi to posve isključilo slobodnu volju. A bez slobodne volje, kao što znamo, nema grijeha. Jednako tako, Juda nije ni u jednom trenutku bio od Boga prisiljen da izda Isusa. On je, kao i ostali apostoli, odabran da ima udio u apostolskoj službi (Dj 1,17), udio u prijestolju plemena Izraelovih (Mt 19,28). Lk 6,16 govori da je Juda postao (!) izdajica. Jednako tako, Lk 22, 1-6 napominje kako je Juda u svome činu izdaje potpao pod napast Sotone i lakomosti za novcem: „Bližio se Blagdan beskvasnih kruhova zvan Pasha. Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa smaknu jer se bojahu naroda. A Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice. On ode i ugovori s glavarima svećeničkim i zapovjednicima kako da im ga preda. Oni se povesele i ugovore da će mu dati novca. On pristade. Otada je tražio priliku da im ga preda mimo naroda.“ Ukratko, bilo bi krivo razumjeti Judinu situaciju kao bezuvjetnu prisilu. Jer, da Juda nije imao nikakve slobodne volje u onome što čini zašto bi kasnije osjećao grižnju savjesti? (Mt 27,3-4: „Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: ‘Sagriješih predavši krv nedužnu!’“) Ovaj ulomak sugerira da je on čak i nakon izdaje imao priliku pokajati se za ono što je učinio, jer je Božja milost veća od svakog našeg grijeha. Nažalost, on opet je odlučio postupiti drugačije.

Razmišljanje o Judi kao tragičnom heroju nije novo. Ono je prisutno već u najranijim kršćanskim vremenima. Određene sekte krivo su smatrale da je Judin grijeh bio nužan da bi Bog otkupio svijet. No, tu se radi o zamjeni premisa. Istina je da Bog može čak i od ljudskog grijeha izvesti dobro. Ali to je zato što grijeh već postoji u svijetu, a Božje milosrđe je toliko veliko da može pobijediti svaki grijeh. To pak nipošto ne znači da je Bogu potreban grijeh kao preduvjet da učini dobro. Pavao je o tome već jasno pisao u poslanici Rimljanima: „A zakon nadođe da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu. Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu?“ (Rim 5,20-6,2)

Možda te zbunjuje ulomak iz Iv 6,64 koji govori: „Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.“ No, ovdje se radi o Božjem predznanju, a ne predestinaciji. S obzirom na to da smo o toj razlici već ranije pisali, u nastavku prenosim ulomak iz jednog ranijeg dogovora:

„Vrlo je teško uspoređivati Božje planove s ljudskim planovima. Srednjovjekovni teolozi su se u raspravama o Božjem sveznanju trudili pokazati da ono uključuje samo ‘sve što se dogodilo’ i ‘sve što će se dogoditi’, već i ‘sve mogućnosti koje se ikada mogu dogoditi’. Dakle ‘SVE’ u najpotpunijem smislu. To je jedan od načina na koji mi, kao ograničena bića, sebi pojašnjavamo vezu između ljudske slobode i Božjeg sveznanja. Dakle, kao što je teolog Molina govorio, Bog poznaje uvijek sve mogućnosti koje neka osoba može napraviti u određenom trenutku. Pojedinac ničim nije prisiljen učiniti neki izbor, ali što god izabrao, ono je Bogu već unaprijed poznato u svim svojim posljedicama. Možda ti Božje sveznanje mogu prezentirati slikom zemljovida. Čovjek se može odlučiti uvijek samo za jedan put, ali Bogu su svi putovi koji postoje poznati, u svim svojim dijelovima. Čovjek ni u jednom trenutku nije prisiljen izabrati kuda krenuti, ali što god izabere, to je Bogu već unaprijed poznato, jer poznaje sve moguće putove, zna kamo vode i kamo stižu.“

Nadam se da sam uspio razjasniti neke nejasnoće.

Svakako preporučujem tekst o Judi, koji je papa Benedikt XVI. izrekao na generalnoj audijenciji 2006. godine, na poveznici ovdje (na engleskom jeziku).

BTB,

don Damir

SPAS | Bitno.net