Poštovani!

Tek sam nedavno na YouTubeu otkrila razne pjevače koji pjevaju o Bogu, odnosno općenito o vjeri i počela sam ih slušati. Mnogo je takve glazbe svrstano u „contemporary Christian music“, a koliko sam razumjela, to nije baš „katolički žanr“. Zanima me vaš sud o tom pokretu i koliko je štetno slušati takvu glazbu koja se ne slaže sa svim uvjerenjima Katoličke Crkve. Bila bih najsretnija kad biste mi rekli, crno na bijelo: „Mirjam, to smiješ slušati, to ne smiješ; to je u redu, to nije!“, ali bit ću zahvalna i s kratkim pojašnjenjem i s onim: „Trebate slušati srce…“ Lijep pozdrav i Bog vas blagoslovio.

Mirjam

Draga Mirjam,

contemporary Christian music (CCM) ne znači ništa drugo nego suvremena kršćanska glazba. U tom smislu taj žanr nije po sebi ni protestantski ni katolički ni pravoslavni, već je jednostavno – kršćanski. Dakle, u njega bi spadala sva suvremena glazba čiji su tekstovi odraz kršćanske vjere.

Činjenica je da protestantski izvođači u tom žanru dominiraju, a evo i zašto je tako. Naime, Katolička je Crkva dulje zadržala u svojim javnim bogoslužnim slavljima tradicionalniju glazbu (gregorijanski koral, polifoniju, pučko pjevanje) dok su se protestantske zajednice, općenito manje sklone tradiciji, prije otvorile novijem glazbenom stilu. Taj se stil zapravo od svjetovne glazbe razlikuje uglavnom po tekstu.

Osim utjecaja tradicije, tu su i drugi razlozi. Tako skladbe u katoličkoj misi uglavnom imaju tekst (npr. Gospodine, smiluj se; Slava; Jaganjče) ili barem obrednu funkciju koja ih pobliže određuje (npr. logično je da pričesna pjesma progovara o euharistijskom otajstvu). U protestantskim slavljima (engl. worship) nema takve određenosti, što je doprinijelo razvoju ovoga stila.

Treće, samo je ozračje katoličkoga bogoslužja bilo takvo da podupire trijeznost i sabranost koje se razlikuju od emocionalno nabijena i glazbeno življega pop-stila, prisutna u CCM-u. Osim toga, tu je i pitanje instrumenata. Orgulje su bile i ostale posebno istaknut instrument u Katoličkoj Crkvi. Mogu se pripustiti i drugi instrumenti, međutim, kako čitamo u uputi Musicam sacram nekadašnje Kongregacije za obrede, „oni instrumenti koji su, po općem sudu i uporabi, prikladni samo za svjetovnu glazbu, trebaju biti u cijelosti zabranjeni na svim liturgijskim slavljima i pučkim pobožnostima“ (MS 63).

Suvremena kršćanska glazba još je manje vezana uz pravoslavlje budući da se u istočnim liturgijama uopće ne koristi instrumentalna glazba. Međutim, suvremena kršćanska glazba sve je prisutnija i među katoličkim izvođačima, a donekle i u samoj liturgiji. Ipak, zbog navedenih razloga više mjesta nalazi na neliturgijskim molitvenim susretima, kao što su oni pojedinih molitvenih zajednica, osobito karizmatskoga predznaka. Pjesme izvođača kao što su Hillsong, Michael W. Smith i Chris Tomlin ondje su dobro poznate, osobito u hrvatskim prepjevima.

Nema razloga zbog kojih bi slušanje ove vrste glazbe bilo načelno loše. Dapače, ako je i sama svjetovna glazba u redu, ako ne ide protiv morala itd., koliko je prikladnija glazba koja svojim tekstovima otvoreno slavi Boga, proglašava njegova djela, potiče nas da slijedimo Krista, punimo se njegovim Duhom?

Teoretski, ako neki tekstovi protestantskih autora ne bi bili u skladu s katoličkom vjerom, takve bi pjesme trebalo izbjegavati, međutim nije mi poznat ni jedan takav slučaj.

Btb

don Damir