PITAJTE SVEĆENIKA

Don Damire, je li opravdano da svećenici imaju bolje modele automobila?

Vjera je osobni pristanak uz nauk i primjer Isusa Krista, a ne uz ponašanje ili naučavanje grešnog čovjeka, pa bio on i svećenik

Foto: Shutterstock.com

Dragi don Damire,
vršnjaci koji nisu istih vjerskih nazora kao i ja često mi kao argument protiv Crkve navode rastrošnost, odnosno da budem konkretnija – skupe automobile koje neki svećenici voze i na to pitanje često ne znam što odgovoriti. Zašto je to tako i je li uopće opravdano da svećenici imaju bolje modele automobila? Srdačan pozdrav!

Nepisano je pravilo da je za svećenika prikladno voziti automobil kakav vozi njegov prosječni župljanin. Sam taj standard zapravo je pomalo elastičan (kako uopće sa sigurnošću utvrditi taj idealni prosjek?), ali isto su tako nestandardizirane i potrebe pojedinih svećenika. Naime, župnik male seoske župe koji zbog poodmaklih godina jedva da prijeđe koji kilometar tjedno nema iste potrebe poput, primjerice, jednog sveučilišnog profesora koji zbog predavanja, simpozija i drugih obveza u različitim gradovima provodi u automobilu sate i sate. Također, primjerice, svećeniku koji u području s čestim snijegom i blatom do koljena “pokriva” nekoliko župa terensko vozilo može biti čista nužda.

Ipak, vjerujem da navedeni standard prosječnog automobila ima svoju orijentacijsku vrijednost i da ga se svećenici uglavnom prikladno pridržavaju. Ponekad se, istina, nađe i pokoji svećenik s malo boljim automobilom. On tada obično uvjerava svoje kritičare da mu je to uz knjige jedina imovina, a možda i hobi. Dio vjernika može prihvatiti takvo opravdanje, pa kaže: “Nema ženu, nema svoju nekretninu, pa može barem imati dobar auto.” No, drugi ostaju sablažnjeni skupljim automobilom smatrajući to nepotrebnim troškovima za jednog svećenika, drugim riječima razmetanjem i taštinom (što svakako može biti istina).

Tekst nastavlja ispod oglasa

Budući da biti svećenik znači voditi ljude k Bogu, a biti sablazan znači biti kamen spoticanja na tom istom putu prema Bogu, očito je da te dvije stvari ne idu zajedno. Sam je Gospodin rekao da bi onomu koji sablazni jednoga od malenih bilo bolje da se s kamenom oko vrata baci u more. Dakako da to još više vrijedi za svećenika koji je sakramentalni znak Krista, pastira svoje Crkve. Budući da u njemu vjernici traže uzor, njegovim će pogreškama (opravdano) biti više sablažnjeni nego istim pojavama kod drugih ljudi. Stoga je za svećenika izbjegavanje sablazni među prvim načelima koje bi morao imati na umu u svom postupanju, pa tako i kada je riječ o posjedovanju i/ili korištenju automobila.

S druge strane, i o samom Isusu stoji pisano: “sablažnjavahu se o njega” (Mk 6,3). Dakle, neki će se ljudi sablažnjavati i kada za to nema (valjanih) razloga, ne bi li zapravo našli opravdanje za svoju nevjeru.

Vjera je osobni pristanak uz nauk i primjer Isusa Krista, a ne uz ponašanje ili naučavanje grešnog čovjeka, pa bio on i svećenik. Stoga ni grijesi tog svećenika ne mogu biti dobar razlog za odbacivanje vjere i Crkve. Kako bi primjeri Gospodina Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetih mogli iskrenom čovjeku biti manje važni od primjera jednog (ili nekolicine) loših svećenika? Uostalom, svatko će odgovarati na Kristovom sudu i snositi kaznu za svoje grijehe, pa tako i svećenik – zašto se onda sablažnjavati? Prikladnije bi bilo diviti se Bogu koji i po slabim ljudima može vršiti djelo spasenja, a pritom ostaje nepristrani sudac koji će svakome uzvratiti po djelima njegovim.

Neka Gospodin sve službenike Crkve učini što boljim uzorima, a vjernike što bolje ukorijenjenima u Gospodinu i time manje podložnima sablažnjavanju.

I tebi šaljem blagoslov u nadi da će ti ovaj odgovor biti koristan.

don Damir Stojić

Izvor: SPAS – studentski pastoral


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 20. siječnja 2018.

Možda vam se svidi