Je li Bog u svojim zakonima Mojsiju odobrio ratove i kakva je pravila za njih propisao?

Ponovno se vraćamo na važnost ispravna shvaćanja i tumačenja Biblije. Zlatno je pravilo uvijek čitati Bibliju kao knjigu koja sadrži istine potrebne radi našega spasenja, otkriti što mi pisac želi poručiti, a važno je za moj odnos s Bogom. U skladu s tim Biblija nije niti može biti nikakva prirodoznanstvena teorija, ali ni priručnik o ratovanju.

Kada se govori o ratovima, najčešća pitanja vežu se uz deuterono-mističke povijesne knjige. Međutim, njihova je namjena otpočetka bila samo jednim dijelom povijesna u današnjem smislu. Radi se o svetoj povijesti, povijesti promišljenoj sa stajališta odnosa s Bogom, povijesti predstavljenoj tako da narodu dadne odgovor ne na pitanje: „Tko je sudjelovao u toj i toj bitki?“ i sl., već na pitanja: „Tko je vladar povijesti? Brine li se on za svoj narod? Što trebamo učiniti da ostanemo u njegovoj blizini?“ Teološka interpretacija povijesti želi reći da se povijest odigravala na pozitivan ili negativan način u skladu s tim je li narod poštivao Božji zakon ili nije.

Osvrnimo se na jedno od težih mjesta i promotrimo koja je razlika između teološkoga i historiografskoga izvještaja o nekom događaju.

U Jošuinoj knjizi, pri ulasku u osvojeni grad, Izraelci čine herem i moraju pobiti sve što je živo. To je vrlo težak tekst koji djeluje na više razina značenja. Iako ga možemo čitati kao običan etnocid, on nam govori i nešto posve drugo. Njime se iskazuje da čitava zemlja pripada Jahvi i tu se uništavanje povezuje sa žrtvom paljenicom. Uništenjem Izraelci daju Jahvi ono što pripada samo njemu. Oni to ne smiju zadržati za sebe (primjerice u svrhu robovlasništva). Taj tekst u današnjem kontekstu ne znači da mogu drugoga uništavati. Slika izraelskoga osvajanja jest ta da se osvajač ne služi bogatstvima grada. Upravo suprotno, on mora dati žrtvu Jahvi (odreći se vlasništva).

Zašto srebro i zlato nije moralo biti uništeno, a ljudi i životinje jesu? Zato što su zlato i srebro mogli biti pohranjeni u hramsku riznicu kojom se nitko nije smio koristiti, a živa se stvorenja ondje nije moglo zatvoriti. Logika koja stoji u pozadini teksta jest: sve ono što se može pohraniti u riznicu i čime se nitko ne može služiti neka bude posvećeno Jahvi u riznici, a sve ono s čim bi se netko mogao poslužiti – neka se uništi jer nije dostojno da čovjek sebi uzima za pravo vladati nad onim što pripada isključivo Bogu. Ukratko, daj Bogu Božje i ne prisvajaj si ono što pripada isključivo njemu.

Povijest izraelskoga naroda trajala je stoljećima i rast u spoznaji Boga bio je postupan tako da se s vremenom sve više i više odmicalo od slika rata i borbe prema čovjekovoj nutrini. Trauma sužanjstva u kojoj su Izraelci i sami bili potlačeni te proročko djelovanje pomogli su da se u narodu sve više iskristalizira svijest o potrebi novoga kraljevstva, utemeljena na pravdi i ljubavi, na zakonu upisanu u srcu! Bog je oduvijek bio takav, samo ga narod nije mogao odmah takva spoznati. Danas kada imamo jasnu Isusovu zapovijed ljubavi, čak i prema neprijateljima, i prošle događaje iz svete povijesti trebamo interpretirati s toga polazišta. Nemamo više nikakva temelja za opravdanje bilo kakva nepravedna rata u Božje ime.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.