PITAJTE SVEĆENIKA

Čuju li Marija i sveci neizgovorene molitve?

Svaki iskreni molitveni zaziv, bio upućen izravno Bogu, Mariji ili kojem svecu ili blaženiku, u sebi ili glasno, izraz je komuniciranja s transcendentalnim, tj. izraz je vjere

Foto: Shutterstock.com, marija, sveci, neizgovorene molitve

Foto: Shutterstock.com

Molila bih vas točnu informaciju u vezi s načinom molitve Mariji, svecima i anđelima. Je li istina da se njima ne možemo moliti za zagovor u sebi jer nas ne čuju. Naime, dobili smo dvije oprečne informacije od dva ugledna svećenika od kojih jedan tvrdi da se samo Bogu direktno molimo u sebi, a da sva druga bića ne mogu čuti naše misli, pa tako ni molitvu. Istodobno drugi tvrdi da bića na Nebu imaju dioništvo s Bogom i samim time komuniciraju na višoj razini međusobno, ali i s nama. Koji je nauk Katoličke Crkve u vezi s ovim pitanjem, gdje je to zapisano i znači li to da i Sotona čuje molitve koje molimo u sebi? Malo crkveno društvo

“Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti” – zapisala je sv. Mala Terezija svoje vjerničko iskustvo molitve i potvrdila da je molitva najprije odnos s Bogom. Štoviše, molitva, izražena na bilo koji način pokazatelje je živoga odnosa čovjeka koji moli sa svojim neizmjerno dobrim i milosrdnim Ocem te s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim.

Moguća je molitva Blaženoj Djevici Mariji, kako kaže Katekizam Katoličke Crkve, na temelju jedinstvene Marijine suradnje u djelu Duha Svetoga, a ta molitva također je usredotočena na Isusa Krista koji je jedini posrednik između Boga i čovjeka. Molitva Mariji, anđelima ili svecima ne mijenja istinu o jedinom Kristovom posredništvu između Boga i čovjeka. “U Starom zavjetu Mojsije i proroci na puno mjesta stoje kao posrednici u molitvama ljudi prema Bogu. Dakle, posredništvu u molitvi nije nešto što se protivi Božjoj svemoći, nego izražava solidarnost i zajedništvo u vjeri među Božjim stvorenjima. A ako to zajedništvo među ljudima na zemlji ne oduzima od Božjega dostojanstva, zašto bi to činile molitve upućene nebeskim stvorenjima. Kada se njima molimo, zapravo ne tražimo neku milost koja dolazi od njih, već uvijek tražimo njihovo posredništvo kod Boga za nas” – napisao je don Damir Stojić.

Nije jasno iz Vašega pitanja želite li, kad pišete o “zagovoru u sebi” govoriti o molitvenom zazivu koji je prisutan samo u svijesti, u pameti, a da nije verbaliziran, ili želite otvoriti posve drugo područje molitve – pitanje i stvarnost “unutarnje molitve”.

Naime, “unutarnju molitvu” nabolje tumači Katekizam Katoličke Crkve, koji je stavlja na treće mjesto nakon usmene molitve i razmatranja kao najsavršeniji oblik molitve. “Unutarnje molitva jednostavni je izraz otajstva molitve. Ona je pogled vjere upravljen na Krista, osluškivanje Riječi Božje, šutljiva ljubav. Ona nas sjedinjuje s Kristovom molitvom u mjeri u kojoj nas čini dionicima njegova otajstva” (KKC 2724). Sveta Terezija, koja je imala iskustvo mistične molitve, na upit što je unutarnja molitva, odgovara: “Unutarnja molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo doli prisno prijateljsko komuniciranje, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi.” “Unutarnja molitva je molitva Božjeg djeteta, grešnika kojemu je oprošteno i koji pristaje prihvatiti ljubav kojom je ljubljen te koji joj želi odgovoriti ljubeći još više. No, ujedno zna da je njegova uzvratna ljubav ona koju mu Duh razlijeva u srcu, jer sve je Božja milost. Unutarnja molitva jest smjerno i siromašno predanje u ljubljenu Očevu volju u sve dubljem jedinstvu s njegovim ljubljenim Sinom” (KKC 2712).

Ako pitate za neartikulirani molitveni zaziv, onda treba reći da je svaki iskreni molitveni zaziv dio komunikacije, a komunikacija nije niti treba biti samo verbalna, tj. da bi se morala izreći glasno ili tiho šaputati. Svaki iskreni molitveni zaziv, bio upućen izravno Bogu, Mariji ili kojem svecu ili blaženiku, u sebi ili glasno, izraz je komuniciranja s transcendentalnim, tj. izraz je vjere, tj. potvrda živoga odnosa između molitelja i Boga, odnosno Božjih prijatelja – što u biti jesu i Marija i svi sveti.

Molitva u sebi, molitva u svijesti ili molitva u srcu, nije ništa manje vrijedna od one izrečene na glas. Bog čuje naše misli jednako dobro kao što čuje naše riječi, a i Isus je pokazao da je poznao zle misli farizeja. Što god radimo, govorimo ili pomišljamo nije skriveno od Boga koji ne mora čuti naše riječi da bi poznavao naše misli i naše nakane. Bog poznaje sve molitve koje su mu upućene, bilo da su izrečene naglas ili u sebi.

Glede dileme koja Vam je ostala nakon što se čuli oprečna mišljenja dvojice, kako ste naveli uglednih svećenika, ne možemo vas uputiti na formulirani službeni stav crkvenoga učiteljstva, jer takav stav, koliko nam je poznato, ne postoji. Nepostojanje službenoga stava znači da ni jedan od tih svećenika zbog mišljena o tome pitanju nije niti mora biti u krivu. Čini nam se ipak da je, osobito s komunikološkog aspekta, a molitva je svakom obliku uvijek komunikacija – vjerodostojniji stav drugoga svećenika koji tvrdi da “bića na Nebu imaju dioništvo s Bogom i samim time komuniciraju na višoj razini međusobno, ali i s nama”. Naime, kad je riječ o takvim rubnim pitanjima i temama, vjerojatno je ipak preuzetnije svako restriktivnije tumačenje, jer takvo tumačenje ipak pokušava nametnuti određeni okvir otajstvu – a to nije primjereno. Premalo znamo o životu u Bogu, o povezanosti Božjih prijatelja s Bogom te o njihovim sposobnostima, pa je bolje ne zauzimati restriktivni stav. Mi svi imamo iskustvo da nas već sam pogled na grob pokojnoga oca ili majke može u duši vrlo intenzivno povezati s njima, a da to baš nismo previše sposobni i protumačiti zašto je tako. Ta već među živima samo pogled može reći iznimno mnogo: od mržnje do ljubavi.

Izvor: Glas Koncila

Objavljeno: 28. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi