Kada se senator Howard Baker kandidirao na predsjedničkim izborima 1980. godine, naišao je na jaku kritiku republikanke iz Vermonta zbog svoje podrške Jimmyju Carteru i njegove odluke da Panamski kanal treba vratiti Panami. „Pa, gospođo“, odgovorio joj je senator blago, „ja sam tijekom svojeg mandata u Senatu dao glas za tisuće različitih pitanja. Vi se vjerojatno slažete s gotovo svakom od tih mojih odluka. Zašto bismo se fokusirali na tu jednu u kojoj se ne slažemo?“

„Poncije Pilat je također vjerojatno donio puno dobrih odluka“, odgovorila je žena. „Ali mi se svi sjećamo samo jedne.“

Ona je dobro shvatila jednu važnu stvar koja je, čini se, promakla mnogim kritičarima Gibsonova filma „Pasija“: naime, da Pilat nije bio dobar čovjek, već zlikovac koji zaslužuje prezir. Kritičari su svojim portretiranjem Pilata i židovskog velikog svećenika Kajfe pokušali dokazati da je Gibsonov film antisemitski.

Pilat je oslikan kao simpatičan lik, kažu kritičari, i on želi poštedjeti nevinog Krista, ali na kraju ipak podliježe zahtjevima Kajfe i svjetine da ga treba razapeti. Kajfa, s druge strane, nije tako neodlučan. On jasno agitira za Kristovu smrt. To je ono što, dakako, Gibsonov film i prikazuje, kao što to jasno prikazuju i Evanđelja.

Ali, je li takav prikaz antisemitski? Kritičarima je promakla činjenica da je upravo zbog toga Pilat daleko gori zlikovac od Kajfe. Na kraju krajeva, Kajfa je vjerovao da je Krist počinio najteži grijeh bogohuljenja tvrdeći da je Sin Božji. Kao vrhovni predstavnik religijskih zakona koji preljubnike osuđuje na smrt kamenovanjem, on je gotovo bio obvezan tražiti Njegovu egzekuciju. Kajfa čini strašnu pogrešku. On je možda i imao korumpirane političke motive za svoje ponašanje. Ali on zapravo iskreno vjeruje, makar mu to i odgovara, da je Božji zakon na njegovoj strani.

Pilat ima puno slabije temelje. On na smrt osuđuje čovjeka za koga smatra da je nevin i to pak čini na prevrtljiv način kako bi krivicu za ubojstvo svalio na Kajfu i svjetinu te tako sebe iskupio.

Sukladno s tradicionalnim naukom Crkve, prema izvještajima iz Novog zavjeta, te prizorima iz filma Mela Gibsona, Pilat je daleko veći zlikovac od Kajfe. I ako se Gibsona može optužiti za ikakvu netrpeljivost, onda je to za antiromanizam, jer osim Pilatova ubilačkog kukavičluka film prikazuje i rimske vojnike kako uživaju u mučenju Krista.

Nakon svega što je rečeno, moguće je ipak malo suosjećati s Pilatom. Gotovo svatko tko pročita izvještaj iz Evanđelja shvaća da se rimski prokurator nalazi u škripcu između vlastitog vjerovanja u Kristovu nevinost i straha od izazivanja revolucije Židova, koja bi uništila njegovu karijeru kod carskih gospodara u Rimu. Čitajući Evanđelje, svi se mi stavljamo u Pilatovu kožu i nadamo se, protiv svake nade, da će on donijeti ispravnu odluku za svoje kao i za Kristovo dobro.

Ali, kao što to Gibsonov film vrlo jasno pokazuje, Pilat donosi pogrešnu odluku. I čineći to, pokazuje nam da je hrabrost temelj svih vrlina. Ako nam nedostaje hrabrosti, teže ćemo uspjeti zadržati čvrst stav pred ljudima.

No postoji još jedan, manje pohvalan razlog, zašto moderan svijet suosjeća s Pilatom. Pilat je zaštitnik skepticizma i kao takav privlačan svijetu u kojem se skepticizam sam po sebi smatra vrlinom ili barem znakom sofisticiranosti koja se protivi određenim uvjerenjima, bilo da je riječ o vjerskim pravima, fundamentalizmu muslimana ili političkim ideologijama. Mnogi intelektualci, akademici i (uglavnom liberalni) političari postali su svjesni skepticizma u današnje vrijeme.

Među intelektualcima koji su počinili Pilatovu grešku, nalaze se i oni katolički biskupi koji su uvučeni u svećeničke seksualne skandale. Umjesto da zaštite svoje stado i ozbiljno potaknu grešnika na pokajanje, oni su oprali svoje ruke od te teme i predali je u ruke psihologa i odvjetnika. Time su također oprali svoje ruke od kršćanskog nauka o grijehu i prihvatili terapeutska evanđelja Freuda.

Oni nisu nimalo nadrasli skepticizam i prešućivanje, već su ih samo okrenuli naglavce. Svaki se svećenik koji je optužen za seksualno zlostavljanje sada tretira krivim, iako nam brojne afere seksualnog zlostavljanja iz 1980-ih pokazuju da takve optužbe mogu biti lažne. Nakon što su okrenuli glavu od krivnje, biskupi je sada okreću prema nevinosti. Nakon što su predali problem psihijatrima i odvjetnicima, sada ga predaju tužiteljima i medijima. Tu je možda riječ o napretku, ali ne i o pravdi.

Na kraju, ako ozbiljno sagledamo problematiku (što je danas rijetkost), ideja da skepticizam predstavlja vrlinu ili znak intelektualne superiornosti zapravo je besmislica. Kronični skepticizam u kliničkoj psihologiji smatra se simptomom depresije. Ako svakodnevno nailazimo na poteškoće kod donošenja odluka, znači da zapravo nismo dovoljno istražili problem. A ispravna reakcija na neutemeljenu sigurnost nije skepticizam, već čvrsto analitičko pobijanje dogmatske pogreške.

Ali i za to je potrebna hrabrost. U slučaju katoličkih biskupa, hrabrost bi značila dvije stvari: dopustiti optuženim svećenicima da ih se pošteno sasluša usprkos povicima svjetine, i inzistirati da sjemeništa strogo brinu o čednosti i kod heteroseksualaca i kod homoseksualaca, usprkos tim istim povicima.

Još uvijek nemamo jasne povijesne podatke o tome što se kasnije dogodilo Pilatu. Možda je počinio samoubojstvo, ili je bio smaknut, ili se, kako vjeruju koptski kršćani, preobratio na kršćanstvo i postao mučenikom. No, možemo biti prilično sigurni u neistinitost kratke cinične priče Anatolea Francea u kojoj Pilata u mirovini pitaju sjeća li se razapetog židovskog stolara imenom Krist, a on odgovara da ga se ne sjeća. Kao i gospođa iz Vermonta, Pilat je znao da je učinio nešto krivo i značajno. Na ovaj ili onaj način, to je gotovo sigurno promijenilo njegov život i smrt.

John O’Sullivan | www.catholiceducation.org

Prijevod: J.V. | Bitno.net