Potraga za Božićem

Pater Ike Mandurić podijelio je s nama pravu “Božićnu priču”. Priču o duhu istinskog Božića koji živi u ljudima neprimjećenim i ostavljenim negdje pored nas u svojoj patnji koja, kako je napisao pater, “spašava svijet”. Neka nam ovaj tekst bude poticaj da se tom Duhu okrenemo i otvorimo u ovo doba iščekivanja.

Bozicna_poruka_nama

I prije sam, uoči Božića, ili baš na Božić često razmišljao o ljudima koji “nikoga” nemaju za Božić… Dalekim ljudima kojima sve fali, pa i Božić… Gdje li ga sve (svoj “ne-Božić”) ljudi ne provode? Po birtijama, ulicama, parkovima… Dakle, i prije sam često o tome razmišljao. Ali, nakon jednog mog sarajevskog Božića, ništa više nije kao prije.

Tog sarajevskog božićnog jutra, izuzetno hladnog i snjegovitog, odvezao sam nekoga od župljana kući, i vraćao se u svoj dom. Pokraj ceste u tu ranu pustu zoru ugledam: jedna mršava djevojka slabo odjevena stoji pored ceste. A snijeg je, vrlo je hladno. Skupila se i očito promrzla. Ja joj stanem da je povezem; ta, Božić je! Ide u Brčko. Ima, možda, oko 15 godina. Vozim je na kolodvor. Djevojka nije baš osobito lijepa, mršava je, odjevena u nekakvu staru odjeću, nešto pretijesno, nešto preširoko. Pomalo je i preplašena. Uvijek suputnika kojemu stanem ispitujem tko je, odakle je, kakvim životom živi; pa tako pažljivo propitujem i nju. Mala je živjela s ocem u Brčkom, rastavljenih roditelja. Otac ju je kao dijete oteo od majke prije rata. Naknadnim sudskim rješenjem na tužbe njezine majke trebala je pripasti majci… Ali, eto, sve do tada to se nije dogodilo.

Nakon što je oca srpska policija tek sada prisilila da dijete vrati, odnosno nakon što mu je ovaj put prijetio i zatvorom, on je napokon otpremi majci u Sarajevo, doslovno bez ičega, naglo i nespremnu: tek jedna najlonska vrećica koju je sada praznu držala u ruci, i putna karta. Svoju kćerku! Na sam Badnjak. Inače ju je i tukao i maltretirao, ali, eto, nije joj dao da ide majci sve do toga dana. Napokon je prethodnoga Badnjaka prvi put stigla do stana svoje majke… Zvonila, zvonila… nikoga nije bilo! Susjeda je pitala: “Koga tražite?” Izgovorila je ime svoje majke, na što joj je susjeda rekla: “Gospođa je umrla prije tri godine!” Nije znala da to govori djetetu pokojnice koje svoju majku nikada nije vidjelo i koje se nadalo s njom dočekati Božić; svoj prvi i do tada jedini Božić. Zapravo, priopćila joj je da toga prvog Božića s majkom nikada biti neće!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bio sam sasječen! Je li i to Božić? Kakav Božić? I, zar baš na Božić? Je li uopće bio Božić? Za koga…? Prisjećao sam se gdje sam ja bio sinoć, što je sedam milijardi ljudi sinoć radilo… ili, u najmanju ruku, jedna milijarda kršćana? Ma, tko zna: je li uopće stigao Božić, gdje je stigao, gdje je bio… jesmo li se ja i Božić, svi mi – Svijet i Božić – uopće susreli? Ili smo se mimoišli???

I tako, nakon što je saznala tu ubojitu vijest, mala se pokušala raspitati za grob, ali ništa nije uspjela saznati. Susjeda nije znala gdje joj je majka pokopana. Nije ni znala da priča s kćerkom te pokojnice pa se nije ni potrudila više joj pomoći, a mala, zbunjena kakva jest, ništa više nije ni tražila (zar uvijek nekako tako ispadne da za najpotrebnije nema mjesta u “svratištima”?). Noć je padala te je takva, nesnalažljiva i slabo odjevena, toga hladnog prošlogodišnjeg Božića prenoćila u mrzlu stubištu kojim je njezina draga, a nikad viđena, mama posljednji put prošla prije tri godine. Tko zna koliko je za njom čeznula? Možda se baš na tome mjestu, gdje ju je kćerka sada “nedočekivu” čekala, i sama mama bezbroj puta zapitala o svojoj maloj, za njom patila i plakala? Što li je sve te noći djevojčica mislila i o čemu li je sve razmišljala, teško je, pa i nemoguće zamisliti. No, mama, kao posljednja nada, definitivno je propala! To je shvatila u “radosnoj božićnoj noći”. Nadomak mamina zatvorena i prazna stana, no toplu zagrljaju ni na domak! Na Božić!

Bio je to najhladniji Božić na svijetu, najosamljeniji, najbjedniji, najbolniji, najtužniji… naj, naj… Bio je to NAJ-BOŽIĆ! Nakon te priče nije mi ni padalo na pamet išta reći! Vraćala se ocu koji je nije volio i koji je i dalje neće voljeti, ni nju ni majku. K ocu koji će je opet tući, daleko od okrilja zakona. Vraćala se u novu eru svoga ropstva, progonstva, neljubavi, samoće… Kako to izdržati? Dokle? Što reći? Što joj ja mogu reći? Lako je propovijedati i pametovati meni koji sam u svome svratištu na toplu i suhu. Ali, uvijek u tome svom svratištu i u svojoj slobodi, a ona u tome jadu. Škola? Kakva škola! Kakvo obrazovanje! Kakvo zaposlenje, kakav momak, kakva udaja! Od svega je miljama daleko. „Šuti i pokrij se“, rekao bi naš svit, nemaš pravo ni pričati!

Osjećao sam se jadno, neautentično i sramotno. Dok smo prethodne noći mi u našoj župi „svjedočili kršćanstvo“ – ispričali se, izljubili se, ispjevali, slavili, častili se… – nedaleko od mene, od nas, dogodio se najveći, najjunačkiji Božić. Mi smo bili svirači i publika na „Titaniku koji tone“, ali, zbog takvih heroja kao što je ta mala, ovaj „Titanik“ nikada potonuti ne smije, ne može i neće! To su čuvari svetosti ove zemlje: prašina kojom oni prođu može se slobodno na oltar prinijeti. Odveo sam sveticu na kolodvor, čuvaricu ovoga ludog broda na kojemu sviramo i ludujemo – anđela našega; jednu od onih radi kojih je i zemlja sveta, mučenicu malu. Kupio sam joj kartu i nešto hrane, dao 20-ak maraka (koje i tako nisu moje nego župne, i nisam ih od sebe otkinuo!) i u srcu sam joj se poklonio. Ide. Odlazi kraljica svih Božića moga života. Ni svjesna nije da me ona – mene i cijeli svijet – svojom žrtvom sinoć spasila. Kao mali Isus! Ona je bila moj mali Isus. A ja samo pastir koji sam je prepoznao… Najradije bih joj bio poljubio i ruke i noge; malome Isusu.. ali, eto, nisam! Slab sam ti ja neki “pastir”…

Danas kada gledam na to, sramim se i čudim se sam sebi kako mi nije palo na pamet da je dovedem kući u župu, da je nahranimo i da se ogrije, da čuje koju toplu riječ? Da je primimo u “jaslice” našega srca i doma, upravo jednoga malog Isusa? Nemam pojma! Zato, nek’ mi nitko ne kaže da sam dobar pastir, ne, nisam! Slab sam ti ja pastir! Nikakav!

Ponekad se čini da ne živimo u slavnome vremenu, da heroja više nema. Ali, toga jutra ja to nisam mogao misliti. Ja sam upravo vidio najvećega malog heroja, svojim očima sam vidio. Ona je to bila dvostruko: prvo, sve ono što mi je sramežljivo i nevoljko ispričala tako je bolno da se pitam: kako je moguće to preživjeti? A drugo, to je i nadherojska žrtva. Jer, biti i ostati heroj, a da i ne znaš da to jesi, meni je nemoguće! Nije lako biti heroj ni kad znaš da si heroj, da si najbolji i da biješ važne bitke. Ali, biti i ostati heroj iako misliš da si možda najnevrjedniji, pa ipak htjeti i prihvaćati i takav život te i dalje ustrajavati na tome da svojom patnjom spašavaš svijet, e, to je nevjerojatno, meni nemoguće. A eto, moguće je!

Bio sam ljubomoran: zašto ja nemam odlučnosti biti tako snažan da i mene Bog izabere da budem takav heroj? Zašto sam ja takva kukavica i slabić da u ovome svijetu i eri potrebnoj heroja mogu igrati jedino ulogu djetinjasta i cmizdrava putnika na našemu današnjem “Titaniku” koji, eto – ne zbog kapetana i uglednih putnika, nego samo slučajno – zbog ovakvih prezrenih kao ona – nikada potonuti neće!

Ona, ova mala “Božićka”, u Božjim očima svijetli kao anđeo. Kada bude išla u nebo, sveti Petar će sve rastjerati sa svih koridora i njezina povorka će kao kraljevska procesija k Raju i k Božjemu prijestolju proći. I Bogu će suze od ponosa i miline krenuti: ide njegova davno IZABRANA kćerka, kraljica heroja, pobjednica! I ja ću proplakati, naravno! Ta, poznavao sam je i zavolio, a evo je: pobijedila je! Sve suze bit će joj obrisane, a ona u prvakinju naroda prometnuta!

I bit će ovoga puta, ne pomalo ružna, nego najljepša! Sva u grimizu – najljepša! I takva će se, beskrajno sretna, svojoj majci napokon zauvijek u zagrljaj sjuriti.
Sada znam: svi bismo trebali vikati: “Živio život mučenika”! – baš onaj za koji često kažemo da to i nije život. Ali, takav život – “kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni”. Eh, sva sreća da čovjek ne kroji život! Onda ga doista više ne bi bilo! Jer, on ne zna ni što je to život, ni zašto je život!

Svim “bijednicima” kao ova mala djevojka trebalo bi reći: “Hvala! Čestitam, s tobom je uvijek Božić, on je tamo gdje si ti! Malo je takvih – odabranih, hrabrih! I što bi od nas bilo da tebe nema? Ne bi bilo heroja! Strah bi me obuzeo, ali, dok si tu ti: heroj – heroina, eto, ja se za ovaj svijet ne bojim.”

Opet ide Božić. I strah me da ga ne promašim. Prolazit će skriven on, koji se uvijek pretvara u stranca. Ne znam! Ali, ako bude tako; ako opet neka “Božićka” u nekome stubištu bude sama, i te noći sazna da nema mamu, i ne sazna za njezin grob, i ako opet bude drhtala promrzla i gladna… – trebalo bi je potražiti! Slijediti neku zvijezdu ili neki glas, i pronaći je, pokloniti se; primiti je u svoje svratište – biti pastir. Trebalo bi! Bila bi to velika stvar: ta Božić dolazi, i upravo je to Božić!

Živi Božić, Božić tu negdje pored tebe, ti javljam! Potraži ga… Svakako ga potraži!

pater Ike

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 15. prosinca 2013.

Možda vam se svidi