Otajstva Isusova djetinjstva

512 U pogledu Kristova života Vjerovanje govori samo o Otajstvima Utjelovljenja (začeće i rođenje) i Pashe (muka, raspeće na križ, smrt, sahrana, silazak nad pakao, uskrsnuće, uzašašće). Ništa izričito ne govori o Otajstvima Isusova skrovitog i javnog života, ali članci vjere o Isusovu utjelovljenju i Pashi, osvjetljuju sav Kristov zemaljski život. “Sve ono što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen” (Dj 1,1-2) mora se promatrati u svjetlu Otajstava Božića i Pashe.

513 Već prema okolnostima, kateheza će razvijati svekoliko bogatstvo Isusovih Otajstava. Ovdje je dovoljno naznačiti neke stavke zajedničke svim Otajstvima Kristova života (I), da bismo kasnije naglasili glavna Otajstva Isusovog skrovitog (II) i javnog (III) života.

Sav je Kristov život Otajstvo

514 U Evanđeljima nema mnogo toga što zanima ljudsku znatiželju u odnosu na Isusa. Gotovo ništa se ne kaže o njegovu životu u Nazaretu, a ne govori se ni o značajnom dijelu njegova javnog života.[173] Ono što je sadržano u Evanđeljima, bilo je napisano “da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu” (Iv 20,31).

515 Evanđelja su napisali ljudi koji su među prvima povjerovali[174] i poželjeli s drugima podijeliti svoju vjeru. Spoznavši, u vjeri, tko je Isus, mogli su u cijelom njegovu zemaljskom životu prepoznavati i obznanjivati tragove njegova Otajstva. Od povoja rođenja[175] do octa muke[176] i ubrusa Uskrsnuća,[177] sve je u Isusovu životu znak njegova Otajstva. Kroz njegove čine, njegova čudesa, njegove riječi objavljeno je da “u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9). I tako se njegovo čovještvo pokazuje kao “sakrament”, tj. znak i oruđe božanstva i spasenja koje ono donosi: što bijaše vidljivo u njegovu zemaljskom životu vodilo je k nevidljivom otajstvu njegova božanskog sinovstva i njegova otkupiteljskog poslanja.

Opće crte Isusovih otajstava

516 Sav Kristov život jest Objava Oca: njegove riječi i djela, njegova šutnja i trpljenje, njegov način postojanja i govorenja. Isus može reći: “Tko vidi mene, vidi Oca” (Iv 14,9), a Otac: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” (Lk 9,35). Budući da se naš Gospodin utjelovio da izvrši Očevu volju,[178] i najmanji potezi njegovih Otajstava očituju “ljubav Božju prema nama” (1Iv 4,9).

517 Sav je Kristov život Otajstvo Otkupljenja. Otkupljenje je prije svega plod krvi križa,[179]ali to Otajstvo je na djelu u cijelom Kristovu životu: već u njegovu Utjelovljenju, kojim nas je, postavši siromašan, obogatio svojim siromaštvom;[180] u njegovu skrovitom životu koji, njegovom podložnošću,[181] popravlja našu nepokornost; u njegovoj riječi koja čisti slušatelje;[182] u liječenjima i otklinjanjima što ih je vršio, po kojima je “uzeo naše slabosti i ponio boli” (Mt 8,17);[183] u njegovu Uskrsnuću kojim nas opravdava.[184]

518 Sav Kristov život je Otajstvo ponovnog okupljanja svega pod jednu glavu (Rekapitulacija). Što god je Isus učinio, rekao i trpio, imalo je za cilj da palog čovjeka obnovi u njegovu prvotnom pozivu:
Kada se utjelovio i postao čovjekom, obnovio je u sebi samom dugu povijest ljudi i ukratko nam pribavio spasenje, tako da smo u Kristu zadobili ono što bijasmo izgubili u Adamu, tj. da budemo na sliku i priliku Božju.[185]Upravo zato je Krist prošao kroza sve dobi života, da time povrati svim ljudima zajedništvo s Bogom.[186]

Naše zajedništvo u Isusovim otajstvima

519 Svekoliko Kristovo bogatstvo je “namijenjeno svakom čovjeku i tvori dobro za svakoga”.[187] Od svoga utjelovljenja “radi nas ljudi i radi našeg spasenja” sve do smrti “za naše grijehe” (1 Kor 15,3) i Uskrsnuća “za naše opravdanje” (Rim 4,25), Krist nije živio svoj život za se, nego za nas. A i sada je “naš zagovornik kod Oca” (1 Iv 2,1), “uvijek živ da se za nas zauzima” (Heb 7,25). Sa svim što je živio i trpio za nas jednom za uvijek, On ostaje uvijek “pred licem Božjim za nas” (Heb 9,24).

520 U cijelom svom životu Isus se pokazuje kao nas uzor:[188] On je “savršen čovjek”[189] koji nas poziva da postanemo njegovi učenici i pođemo za njim; svojim poniženjem dao nam je primjer da ga nasljedujemo,[190] svojom molitvom privlači molitvi,[191]svojim siromaštvom poziva da slobodno prihvatimo oskudicu i progonstva.[192]

521 Sve što je Krist živio, on nam omogućuje živjeti to u njemu i da on to živi u nama. “Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom”.[193] Pozvani smo da tvorimo jedno s njime; kao udovima svoga Tijela on nam daje učestvovati u onome što je sam živio u svome tijelu za nas i kao naš uzor:
Moramo u sebi nastavljati i nadopunjati stanja i Otajstva Isusova i često ga moliti da ih sam dovrši i ostvari u nama i u čitavoj svojoj Crkvi (…) jer Sin Božji je naumio da uspostavi stanovito zajedništvo te svoja ostajstva u nama i u svoj svojoj Crkvi nekako proširi i nastavi po milostima koje nam želi priopćiti i plodovima što ih tim otajstvima želi u nama izvesti. Time želi da ih u nama dovrši.[194]

Otajstva Isusova djetinjstva i skrovitog života

522 Dolazak Sina Božjega na zemlju događaj je takve važnosti da ga je Bog htio kroz vjekove pripraviti. Obrede i žrtve, likove i znakove “Prvog Saveza” (Heb 9,15), sve usmjerava prema Kristu; naviješta ga po ustima proroka koji se smjenjuju u Izraelu; budi i u srcu pogana nejasno iščekivanje tog dolaska.

523 Sveti Ivan Krstitelj neposredni je preteča Gospodinov,[195] poslan da mu pripravi put.[196] “Prorok Svevišnjega” (Lk 1,76), najveći je i posljednji[198]od svih proroka;[197] započinje njime Evanđelje:[199] već iz majčinog krila[200]pozdravlja Kristov dolazak i nalazi svoju radost u tome da bude “prijatelj zaručnika” (Iv 3,29), koga označuje kao “Jaganjca Božjega (…) koji oduzima grijeh svijeta” (Iv 1,29). Prethodeći Isusu “u duhu i sili Ilijinoj” (Lk 1,17), Ivan svjedoči za nj propovijedanjem, krštenjem obraćenja i na kraju svojim mučeništvom.[201]

524 Slaveći svake godine bogoslužje Došašća, Crkva proživljuje to iščekivanje Mesije: ulazeći u zajedništvo s dugom pripravom prvoga Spasiteljeva dolaska, vjernici pobuđuju žarku želju za njegovim drugim dolaskom.[202] Slavljem Pretečinog rođenja i mučeništva Crkva se sjedinjuje s njegovom željom: “On treba da raste, a ja da se umanjujem” (Iv 3,30).

Božićno otajstvo

525 Isus je rođen u skromnosti staje, u siromašnoj obitelji;[203]priprosti pastiri prvi su svjedoci događaja. U tom uboštvu očituje se slava neba.[204] Crkva ne prestaje pjevati slavu te noći:
Djevica danas rađa Vječitoga; a zemlja Nedostupnome dariva spilju. Anđeli s pastirima slavoslove; a mudraci, predvođeni zvijezdom, dolaze da mu se poklone. Jer kao nejako dijete radi nas rodi se vječiti Bog![205]

526 “Postati kao djeca” naspram Bogu uvjet je za ulazak u Kraljevstvo;[206] zato se treba poniziti,[207] treba postati malen; štoviše, treba se “nanovo roditi odozgo” (Iv 1,12), roditi od Boga[208] i tako “postati djecom Božjom” (Iv 1,12). Božićno Otajstvo se u nama ispunja kada se Krist u nama “oblikuje”.[209] Božić je Otajstvo te “čudesne razmjene”:
“O čudesne li razmjene! Stvoritelj roda ljudskoga uzeo je tijelo i udostojao se roditi od Djevice, bez sjemena posta čovjekom i obdari nas svojim božanstvom”.[210]

Otajstvo Isusova djetinjstva

527 Obrezanje Isusovo, osam dana nakon rođenja,[211] znak je njegova uklapanja u Abrahamovo potomstvo, u narod Saveza, njegova podlaganja Zakonu[212] i osposobljavanja za bogoštovlje Izraelovo na kojem će sudjelovati tijekom cijelog života.Isti je znak pralik “Kristovog obrezanja”, to jest Krštenja.[213]

528 Bogojavljenje je očitovanje Isusa kao Mesije Izraelova, Sina Božjega i Spasitelja svijeta. Zajedno s Isusovim krštenjem u Jordanu i svadbom u Kani,[214] ono slavi poklon “mudraca” s Istoka Isusu.[215] U tim “mudracima”, koji predstavljaju okolne poganske religije, Evanđelje vidi prvine naroda koji u Utjelovljenju primaju Blagovijest spasenja. Dolazak mudraca u Jeruzalem da se poklone židovskom kralju[216] pokazuje kako oni, u mesijanskom svjetlu Davidove zvijezde,[217] traže u Izraelu onoga koji će biti kralj narodâ.[218] Njihov dolazak naznačuje da pogani ne mogu upoznati Isusa i klanjati mu se kao Sinu Božjemu i Spasitelju svijeta ako se ne okrenu Židovima[219] i ne prime od njih mesijansko poslanje sadržano u Starom zavjetu.[220] Bogojavljenje očituje kako “u obitelj praotaca”[221]ulazi “veliko mnoštvo naroda”, postižući “izraelsko dostojanstvo”.[222]

529 Prikazanje Isusa u hramu[223] predstavlja ga kao Prvorođenca koji pripada Gospodinu.[224] U Šimunu i Ani svekoliko je Izraelovo iščekivanje koje dolazi u Susret svojem Spasitelju (bizantska predaja tako naziva događaj). Isus je prepoznat kao dugo iščekivani Mesija, “svjetlo naroda” i “slava Izraela”, ali i kao “znak protivljenja”. Mač boli prorečen Mariji naviješta drugi prinos, savršen i jedincat, onaj na križu, koji će darovati spasenje što ga Bog pripravi “pred licem svih naroda”.

530 Bijeg u Egipat i pokolj nevine djece[225] očituju suprotstavljanje tame svjetlu: “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Iv1,11). Cjelokupni Kristov život bit će u znaku progona. Njegovi dijele s njim tu sudbinu.[226] Povratak iz Egipta[227]podsjeća na Izlazak[228]i prikazuje Isusa kao konačnog osloboditelja.

Otajstva Isusova skrovitog života

531 Tijekom većeg dijela života, Isus je dijelio stanje goleme većine ljudi: svakodnevni život bez prividne veličine, život ručnog rada, židovski vjerski život podvrgnut Božjem Zakonu,[229] život u zajednici. O svemu tom razdoblju objavljeno nam je da Isus bijaše roditeljima “podložan” i da “napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 2,51-52).

532 Isusovim pokoravanjem svojoj majci i zakonitom ocu ostvaruje se savršeno obdržavanje četvrte zapovijedi. To podlaganje je slika sinovske poslušnosti nebeskom Ocu. Svakodnevno Isusovo podvrgavanje Josipu i Mariji nagovijestilo je i predoznačilo podvrgavanje Velikog Četvrtka: “ne (…) moja volja” (Lk 22,42). Kristovom poslušnošću u svakodnevici skrovitog života već je započelo djelo obnove onoga što Adamov neposluh bijaše razorio.[230]

533 Skroviti nazaretski život dopušta svakom čovjeku da bude u zajedništvu s Isusom na najredovitijim putovima svakodnevnog života:
Nazaretska je kuća škola u kojoj počinjemo upoznavati Kristov život. To je škola evanđelja (…) Ponajprije nas uči šutjeti. O kad bi se u nama obnovila cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog ozračja duše (…) Osim toga, uči nas živjeti u obitelji. Neka nas Nazaret podsjeti što je obitelj, što je zajedništvo obiteljske ljubavi, što njena ljepota jednostavna i stroga, što njen značaj nepovrediv i svet. Ovdje napokon upoznajemo disciplinu rada. O nazaretski dome, kućo Sina drvodjelčeva, želimo baš ovdje shvatiti i slaviti doduše strogi, ali i otkupiteljski zakon ljudskog napora (…) Želimo na kraju pozdraviti radnike cijelog svijeta i pokazati im veliki uzor – njihova božanskog Brata.[231]

534 Našašće Isusa u Hramu[232] jedini je događaj koji razbija šutnju Evanđelja o skrovitim Isusovim godinama. Isus nam daje nazreti tu otajstvo njegova posvemašnjeg posvećenja poslanju koje izvire iz njegova božanskog sinovstva: “Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2,49). Marija i Josip “nisu razumjeli” tih riječi, nego ih primiše u vjeri, a Marija ih je “čuvala u svom srcu” (Lk 2,51), sve vrijeme što je Isus ostao skriven u tišini običnog života.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)