ĐAVLOVA LUKAVSTVA I LAŽI

Otac Pio iz Pietrelcine o Sotoni

Ljudi se pitaju što je otac Pio mislio o đavlu i kušnjama, i kojim se metodama služio da prevlada zlo svaki put kada je napadalo? Otac je običavao govoriti da je đavao aktivno stvorenje, zlo, izopačeno po svojoj prirodi, ali je još uvijek pali anđeo koji ima inteligenciju koja je superiornija od ljudske, iako je nastrana.

Padre-Pio

Nakon izlaganja o dijabologiji i satanologiji u Svetom pismu i u učenju Crkve; i vidjevši kako je Sotona vodio rat sa stigmatiziranim iz Gargana tijekom cijelog njegova života, uz žestoke udarce, i danju i noću, stalno koristeći ljude i stvari svake vrste i oblika, neka se pitanja o onome što je rečeno sama postavljaju: Ljudi se pitaju što je otac Pio mislio o đavlu i kušnjama, i kojim se metodama služio da prevlada zlo svaki put kada je napadalo?

A. Učenje o zlu

Otac je običavao govoriti da je đavao aktivno stvorenje, zlo, izopačeno po svojoj prirodi, ali je još uvijek pali anđeo koji ima inteligenciju koja je superiornija od ljudske, iako je nastrana.

Seraf iz Pietrelcine je imao priliku iskusiti takvu prevarantsku i zlu inteligenciju. I on je to iskusio na jedinstveni način.

Jednog dana Sotona se ispovjedio ocu Piu! Otac, nakon mog inzistiranja, rekao mi je što se dogodilo. Jednog jutra, dok sam ispovijedao ljude, rekao je otac Pio, visoki, mršavi čovjek, odjeven elegantno i pristojan, mi se predstavio. Kada je kleknuo, ovaj stranac je počeo ispovijedati svoje grijehe kojih je bilo svake vrste protiv Boga, protiv svojih susjeda, protiv moralnog zakona; sve su to bila zastranjenja!

Jedna me stvar pogodila. Poslije mog ukora svih tih grijeha, koristeći riječi Božje, učenje Crkve, i moralno učenje svetih, kako bih potkrijepio svoje riječi, ovaj zagonetni pokornik preokrenuo je moje riječi, opravdavajući, velikom sposobnošću i rijetkom finoćom, sve vrste grijeha, oslobađajući ih sve zloće i pokušavajući, u isto vrijeme, učiniti da svi grijesi izgledaju kao normalni, prirodni, neštetni za ljude. A to se nije ticalo samo strašnih grijeha protiv Boga, Isusa, Gospe i svetaca, prema kojima se odnosio s nepoštovanjem, bez da ih čak i spomene, nego i grijehe koji su bili moralno prljavi i zli, da su tako postali neopisivo odvratni.

Odgovori, koje je ovaj zagonetni pokornik ponekad davao na moje argumente, suptilne i prepune skrivene zloće, ostavili su strašan utisak na mene. Mislio sam: Tko je ovo? Iz kojeg svijeta dolazi, tko god da jest?

I pokušavao sam ga promatrati pažljivo u lice kako bih, eventualno, pročitao nešto iz crta njegova lica, i u isto vrijeme sam slušao pažljivo svaku njegovu riječ kako mi niti jedna ne bi pobjegla i kako bih ih mogao razmotriti u svom njihovu značenju. U određenom trenutku, nastavlja otac Pio, u svojoj unutrašnjosti, uz pomoć živog i prosvjetljujućeg svjetla, jasno sam spoznao tko je bio preda mnom. I odlučnim i zapovjednim glasom rekao sam mu: Reci: Živio Isus! Živjela Marija! Čim sam izgovorio ova najslađa i moćna imena, Sotona je odmah nestao u plamičku vatre, ostavljajući za sobom zagušljivi smrad.

Žestoka borba koju je nezaštićeni fratar iz Pietrelcine vodio protiv snažno naoružanog princa zla, izgleda da je bila žestoka kada je otac, obavljajući sakrament pomirenja, morao dati oprost. Svi njegovi vjernici su vidjeli s koliko je napora, snage i trpnje, izgovarao formulu sakramentalnog odrješenja. To je bio trenutak u kojem se strašni grč, koji je zahvatio osjetljivo srce oca, jasno mogao primijetiti. Uz pomoć snage milosti koju mu je Isus dao, otac Pio je tjerao đavla iz duša, uništavajući u njima grijeh, stavljajući, u isto vrijeme, Duha Svetoga i njihova srca, koji je učinio da ovi ljudi ponovno postanu djeca Božja.

Ako je, za vrijeme davanja odrješenja, otac osjetio u sebi bol, poslije izgovaranja formule odrješenja, postao bi ponovno radostan, lice bi poprimilo lijep izgled, postalo bi crvenkasto, sretno, jer bi duša postala dio božanske obitelji.

Junak iz Pietrelcine je znao iz Svetog pisma da đavao, kao ričući lav, luta okolo tražeći nekoga koga bi proždro. Nije nikada prestajao podsjećati one duše koje je vodio, na upozorenje sv. Petra, navodeći ih da obnove svoju vjeru, i da uvijek budu budni kako bi sigurno prozreli zle trikove neprijatelja. Đavao, rekao je otac Pio, je pas koji laje. On je vezan: grize samo one koji se nepažljivo njemu približe. Jak je sa slabima, ali je kukavica s jakima. Otac, je štoviše, stalno opominjao duše koje mu je povjerio Isus, da se ne boje zloga, navodeći ih da ga samo prezru, ne obraćajući pažnju na njega; on želi da oni izreknu kletvu na njega.

Mali fratar iz Pietrelcine je naučio od oca Benedetta da ako đavao reži da je to dobar znak. I to je bilo nešto što je on ponavljao svojim duhovnim kćerima, govoreći im i razlog: Ako đavao buči, to je znak da je još uvijek izvan nas, a ne unutra. Ono što nas mora zastrašiti je njegov mir i slaganje s ljudskom dušom.

Otac uči svakoga da odbije, odmah i energično, prijedloge velikog čarobnjaka opačina, jer je to dio tajne filozofije Sotone. Zli sofist zna dosta o tome, ali duše Božje, govori otac Pio, znaju bolje od njega. Oni znaju dobro, nastavlja otac Pio, da iako opaki može izvesti trikove i zla svake vrste, moć princa ovog svijeta ne može napredovati uvijek i svugdje kako bi želio. Stoga, on nije svemoćan i bez ograničenja, nego je oslabljen, ograničen, vezan. Od kriterija koji nam omogućuju razlučiti zle radnje kojima nečista zvijer napada duše, prosvijetljeni učitelj spominje posebno neke.

Otac je prvo naznačio lukavstvo kojim se služi đavao kako bi učinio da one duše koje vole Boga padnu u đavolju mrežu. To jest, ono što čini da ljudi ne poslušaju svog ispovjednika i njegovo duhovno vodstvo, pretvarajući se u anđela svjetla. Djelovanje Sotone se razlikuje, kaže otac Pio, od djelovanja milosti: milost prosvjetljuje i tješi, dok Sotona muči i uznemiruje.

Otac je također pokazao, dušama povjerenim njegovoj duhovnoj brizi, način na koji mogu oslabiti zlog neprijatelja.

Kada smo napadnuti od strane modrobradog, moramo se uteći Bogu, vjerujući u Njega i očekujući svako dobro od Njega. I ne smijemo dobrovoljno razmišljati o onome na čemu inzistira đavao: samo onaj koji se othrva tome će pobijediti. Moraju se odstraniti strahovi, iskrivljene misli i suosjećanje u sebi, koji u našim dušama vide samo oholost, manjak poniznosti, pad, zle strasti, jer je to zamka Sotone, postavljena s preciznim ciljem da dobre i kreposne duše izgube hrabrost, prouzrokujući da zastanu na putu ljubavi. Isus je uvijek blizu ovim dušama, i ni pod koju cijenu neće dozvoliti da budu žrtva neprijatelja, posebno ako su se posvetili Njemu na poseban način: Sotona neće nikada postići ovu pobjedu.

Stoga, đavao ne može nauditi dušama više nego je Isus dozvolio. Gospodin ne dozvoljava da oštri sjevernjak puše nad malim duhovnim vrtovima ovih duša; da taj suhi sjeverni vjetar, koji suši polja ostavljajući ih neplodnim i tužnim. Zao duh je bespomoćan protiv djece Božje; pakleni napadi zloga čine dušu dražom i bližom Bogu. Sotona, konačno, je u službi smišljenog i skrivenog plana koji, što je njemu nepoznato, ima za svoj cilj posvećenje duša i veću Slavu Božju.

B. Učenje o kušnjama

Ništa manje važno je nastojanje oca Pija da nauči duše koje je duhovno vodio, o đavolskim kušnjama. Pitanje se postavlja neophodno i u srcu i u umu, tražeći znakovitu istragu u vezi božanskog ponašanja: Zašto Bog dozvoljava kušnje? Otac Pio, vezan neobjašnjivom vezom koja mu je zadavala strahove, koji su ga znali dovesti do očaja, pitao je svog duhovnog vođu kakav je Božji plan u dozvoljavanju da đavao onako podbada, što utječe da netko sagriješi.

Otac Benedetto se požurio pisati svom učeniku navodeći mu razloge za Božje nakane, izvodeći ih iz Svetog pisma. On odgovara kako slijedi: Nisam uzrujan zbog strašnog rata koji neprijatelj vodi protiv tebe, jer Sveto pismo kaže: Moj sinko, ako se odlučiš služiti Gospodinu, pripremi se na kušnje. (Sir 2, 11). Činjenica da si predmet napada, znači da si u božanskoj službi i što više postaješ Božji prijatelj i član Njegove obitelji, više će te kušnji salijetati. Hrabro, i ne boj se. Bog je vjeran i neće dozvoliti da budeš kušan više nego možeš podnijeti, nego će se udružiti s tvojom dušom u borbi da možeš podnijeti i pobijediti bitku. Ne samo da moraš biti hrabar i odlučan, nego se moraš radovati što je u tebi nepogrešivi znak da si prihvaćen od Boga: I zato što si prihvaćen od Boga, potrebno je da budeš kušan (Tob 12, 13); niti raznolikost, niti mnoštvo napada ne smiju smanjiti tvoju radost, jer je napisano: Smatrajte to radošću, moja braćo, kada se sretnete sa raznim kušnjama (Jak 1, 2). Oh da, moja draga kćeri, blagoslovljen je čovjek koji je stavljen na kušnju i koji trpi za pravdu, kaže Mudrost, a ne onaj koji ostaje miran i neuznemiravan!: Blagoslovljen je čovjek koji ustraje u kušnjama (Jas 1, 12). Nažalost, sve ove svete istine su teške za našu bijednu i slabu prirodu, koja bježi od križa i boji se svake sjene zla; ali ovako je i nagrada za radost koja će biti dana samo onima koji ustraju u podnošenju sjena, uznemirenja, poteškoća i strahova kušnji: jer kada je ustrajao u kušnjama, primit će krunu života (Jas 1, 12b).

Sa svoje strane otac Pio je, nakon prisjećanja da je Isus dozvolio njegove kušnje, istaknuo svojim duhovnim kćerima razlog zašto Bog dozvoljava da duše budu kušane. Kušnje, kaže Otac, su vatra koja čisti. Oni su udarci čekića i dlijeta kojim božanski Umjetnik priprema kamenje – to jest one odabrane duše – koje će tvoriti dio vječnog grada. A ovo nije samo čišćenje kamenja; to je u isto vrijeme čišćenje određenih malih prijetvornosti, koje ne izgledaju takve ljudskom oku. Izgleda, na prvi pogled, da ove kušnje prije prljaju dušu, nego što je čiste. Ali nije tako. Kušnje su kao sapun, koji, kada se stavi na svu odjeću izgleda da ju je uprljao, ali zaista ju je pročistio.

Biti kušan, stoga, kaže otac Pio, je očiti znak da je duša dobro prihvaćena od Gospodina. Zato, kušnje nisu kazne, nego dokaz ljubavi. I zbog toga se moramo radovati. One su znak božanske naklonosti. One su dokaz duši da je Bog želi testirati i kada vidi da je duša dovoljno jaka, da prekine borbu i isplete krunu slave.

C. Sredstva za pobjedu Sotone

Otac Pio je pokazao dušama sredstva kojima mogu pobijediti zloga, čineći ga nemoćnim. Ovdje ću spomenuti neka od njih. Otac ih pronalazi u tradicionalnom asketizmu, koji ima, što se tiče ovog problema, svoje korijene u Svetom pismu i u učenju svetaca.

1. Budna molitva

Kako bi se nadvladali napadi neprijatelja, potrebno je neprestano biti naoružan molitvom. Sva ljudska nastojanja nisu dovoljna da se uspješno suprotstavi varkama i napadima zloga, čak niti za otkrivanje brojnih laži kojima su prerušene težnje ka dobru i zlu. Duša se mora uvjeriti da je neophodna božanska pomoć u borbi duha, i da je nikada neće nedostajati, ako se moli s poniznom i gorljivom molitvom.

U trenucima najveće borbe i potištenosti, stoga, duša se treba uteći Gospodinu moleći, tako da s Božjom pomoći ne budemo nadvladani od kušnje. Ako je duša iskušavana i napadana raznim vrstama oskudica, kušnji, napada od strane đavla – otac kaže – moramo gledati u nebo. Gospodin je tako blizu nama i nemamo se čega bojati. Neka đavao vodi rat; neće moći ugristi. Za oca Pija, molitva je putnikovo oružje. Oružje koje neprekidno drži u svojim rukama. Snagom ovog oružja on je pobijedio sve bitke koje je zli neprijatelj vodio protiv njega.

Molitva je, stoga, bila osnovna za Serafa iz Pietrelcine: ona je bila duša njegove duše. Čak se personificirala u njemu. Tko god bi ga pitao tko je on, otac Pio bi odgovorio da je on fratar koji moli. Stigmatizirani iz Gargana, ipak, nije bio samo fratar koji moli, bio je ništa manje nego molitva u osobi. Na ovaj način on je ponavljao ono što je rekao Celano, potvrđujući, svog serafskog brata, svetog Franju (Cf. 2 Cel 95). Otac Pio je učio da moramo dodati budnost molitvi. Molitva i budnost su dva oružja koja je predložio Isus Apostolima u trenucima opasnosti (Cf. Mat 26, 41; Mk 14, 38; Lk 22, 46).

Naglašavajući učenje Isusa, otac Pio zaklinje duše da budu budne, ne povremeno, nego stalno, jer đavao neprekidno djeluje potajno. Otac Pio je, štoviše, želio budnost i molitvu da budu dva oružja u rukama duša koje je on vodio, kako bi nadvladale sve kušnje, koristeći ih neprekidno, bez odustajanja.

2. Poniznost

Budna molitva – Molitelj iz Pietrelcine nas nadalje uči – mora biti udružena, isprepletena, oživljena poniznošću. Na ovaj način ne dolazimo u opasnost da budemo utopljeni u olujno more, jer ako se Bog opire oholom, daruje milost poniznom (Cf. Jak 4, 16; 1 Pet 5, 5). Kada je netko pritisnut kušnjama – mišljenje je oca – način na koji možemo dobiti Božju pomoć, je poniznost duha. Božja moć može sve; ali ponizna trpeća molitva pobjeđuje i samoga Boga. Neprijatelj samo pobjeđuje uobražene, to jest, one koji vjeruju samo svojoj vlastitoj snazi, tako padajući u najstrašniji ponor. Poniznost je najveći neprijatelj đavla. Razlog je očit. Ona je velika suprotnost, oštri, tihi prijekor njegovoj divljačkoj aroganciji.

Sotona se boji i drhti pred poniznim dušama.

3. Vjera

Sve ove kreposti – prema učenju oca Pija – moraju se zasnivati na nepokolebljivoj vjeri, čvrsto osnovane na očinskoj i milosnoj dobroti Gospodina, na sigurnosti Njegove stalne prisutnosti unutar nas, da ne spominjemo Njegovu bezgraničnu ljubav, koja dozvoljava ove prolazne kušnje, samo zbog dobra Njegovih stvorenja. Zato, moramo se naoružati povjerenjem u Boga, vjerujući samo u Njega. Tako je potrebno otvoriti svoje srce Isusu svetom i beskrajnom sigurnošću, utječući se Njemu sa sinovskim prepuštanjem, predajući se potpuno Njegovu božanskom srcu, kao dijete u rukama svoje majke, tako ostavljajući sve Njegovoj brizi. Prije usađivanja povjerenja u duše dodijeljene njemu na brigu, otac Pio ga je sam imao u sebi, na uvijek praktičan i junački način. Bilo je prirodno da je, prema doktrini, otac želio da te duše nemaju povjerenje u sebe same.

Otac Pio je izveo to povjerenje koje je istaknuo tako velikom energijom svojoj duhovnoj djeci, i koje je bilo rođeno u njegovu ranjenom srcu, iz činjenice da je Bog vjeran Svojim obećanjima. I točno: Gospodin nikada neće dozvoliti kušnju iznad snage onoga koji je njoj prepušten; i u isto vrijeme On daje snagu da ju se nadvlada uz korist (Cf. 1 Kor 10,13).

Kršćanska duša, zato, nikada ne može vjerovati niti za tren da bi Isus dozvolio prepreke iznad snage onih koji su im podložni, na zamornom putu koji vodi prema Ocu, baš kao što će vjerovati slijepo da će je Gospodin voditi do pobjede uz stalno prisutnu pomoć milosti. Duše, zato, imaju sigurnost da će nadvladati neprijatelja, jer se bore s Kristom i Njegovom božanskom Snagom.

Nepokolebljiva vjera u ovo obećanje je najvrednija pomoć da bi se ustrajalo, bez umaranja, za vrijeme bitke, sve dok se ne postigne konačna pobjeda.

Zaključak

Prije zaključka o onome što smo rekli o temi đavla u životu oca Pija, želio bih istaknuti da je već spomenuta tema, prvo i uglavnom, temeljita studija Tajne zla koju nam daje Riječ Božja, kako piše u tekstu sv. Pavla. (Cf. Sol 2, 7).

U životu saveza s Bogom, otac Pio vidi stvarnost u svojoj cjelovitosti očima vjere. U Božjem svjetlu, otac spoznaje Tajnu zla i, zato, Sotone također, đavla, demona, posebno grijeha, kušnji, i đavolskih utjecaja u povijesti pojedinih naroda i čovječanstva. Otac Pio je Božji ekspert i zato poruka, u ovom slučaju također, za suvremenu, iskrivljujuću teologiju o đavlu. Mnogi katolički mislioci dvojbene pravovjernosti, prikazuju đavla kao mit, čistu intelektualnu izmišljotinu; ne kao osobu, nego kao čistu i jednostavnu ideju odvojenu od svake stvarnosti, čisti sinonim moralnog nedostatka koji podrazumijeva sve što je zlo na zemlji. I ovo čini veliku štetu dušama, stvarajući nelagodu i zbrku u savjestima. Otac Pio mi je rekao da mu se jednom netko pojavio na ispovijedi govoreći: Oče, ne vjerujem u pakao, i još manje u đavla. Otac je rekao toj osobi: Postojanje pakla je istina naše vjere!… i đavao postoji!

Ovaj čovjek je neprekidno ponavljao svoje uvjerenje u nepostojanje pakla, nepomirljivom s dobrotom Boga, i nepostojanju duhova zla, koji ne mogu naći svoje mjesto u Božjem planu stvaranja, koji čini samo dobro i za ljubav. I otac je, razotkrivajući jedan po jedan pseudo-argument, koji je suprotan s doktrinom vjere i Crkve, shvatio da taj čovjek tvrdoglavo brani svoje stavove zbog razlogâ koji su njemu odgovarali. On ne želi prihvatiti postojanje pakla i đavla, jer bi takva istina tražila od njega da se odrekne grijeha, koji ga nadvladava, zavodi i pokorava.

Tom prilikom je otac Pio, glasom proroka, rekao toj jadnoj osobi: Moj brate, putujući ovom cestom koja vodi u pakao, sigurno ćeš tamo stići; bit ćeš zauvijek s đavlom! Ako ti se ovo dogodi, javi mi, kako ti se sviđa pakao i kako uživaš u društvu Sotone!

Ovo je primjer i za nas. Mora nas staviti na sigurno mjesto, kako bismo dostigli spasenje. Glavno naučavanje oca Pija u vezi nadvladavanja đavla je: Budna i ponizna molitva, duhovno vodstvo, izražavanje kreposti vjere, poniznosti, povjerenja Bogu, odanosti svetom Mihaelu Arkanđelu i Anđelu Čuvaru, sinovski i odani odnos s Marijom držeći krunicu u rukama, odajući joj čast dnevnom molitvom krunice.

Svim ovim sredstvima trebaju se dodati česti sakramenti, posebno Euharistije, koji imaju za svoj cilj uvođenje duša u tajnu Uskrslog Krista. Uvođenjem u tajnu Pobjednika Isusa, duše slabe đavla sredstvima velike snage uskrsnuća.

Postavlja se spontano pitanje kod zaključivanja ove teme. A ono je sljedeće: Poslije iscrpljujuće, neprekidne borbe koju je vodio otac Pio, dan za danom, za cijelo vrijeme svog života, protiv Sotone i pakla, je li moguće zamisliti sjaj krune kojom ga je Isus zaslužno okrunio za vječnost u nebu?

Obećanje Isusovo bilo je ostvareno 23. rujna 1968. Uz pomoć Isusa Krista, otac Pio je pobijedio Sotonu uvijek i svugdje, u svim bitkama koje je Sotona vodio protiv njega, uz pomoć najpodmuklijih zamki. U svom slavnom prijelazu, stigmatizirani iz Pietrelcine je bio okrunjen od Isusa jedinstvenom krunom, koja je nadmašila prvu koju je samo pogledao, iako je bila rijetko lijepa. Pokušati je opisati, bio bi znak taštine.

Tako okrunjen, sjajan i ovjenčan, otac Pio je ušao u Raj za svu vječnost.

Izvor: sion.hr | Bitno.net

Objavljeno: 23. rujna 2013.

Možda vam se svidi