Je li za krizu okoliša više kriva politika ili ekonomija? Ako politika misli samo na očuvanje i povećanje vlastite moći, a ekonomija samo na neposrednu korist, vjerojatno je potrebno dvostruko priznanje krivnje, no poglavito je potrebna sinergija korisna za korjenito rješenje problema. Ako prevladaju ova dva kriterija, zar će biti mjesta za očuvanje okoliša i za skrb o najslabijima?

Svejedno, o ekonomiji bih nešto rekao, a držim da je ovo prava prigoda: ne želim demonizirati tržište kao način organiziranja naše međusobne razmjene. Ipak si moramo postaviti precizno pitanje: na što nas podsjeća sama ideja „tržišta“? Na osobe koje kupuju i koje prodaju. Sve što ne spada u kupovanje i prodavanje isključeno je. Jesmo li svjesni činjenice da se sve ne prodaje i da se sve ne može kupiti? Duhovnost, ljubav, prijateljstvo: ništa se od toga ne može kupiti, a ipak da bi „bio netko“, izgleda da je važnije nešto posjedovati nego biti. Mislim i na stjecanje direktorskih i menadžerskih položaja: sve su to stvari. Osjećaš da si netko kada si na tomu položaju koji ti daje ulogu, daje ti titulu i onda se više ne stidiš zbog toga tko si, kakvo god bilo tvoje podrijetlo, jer si dobio ulogu na potrošačkoj gozbi. Tko kupuje na potrošačkoj gozbi, osigurava si malo više samostalnosti da ne bi završio među odbačenima. To je kao imati još malo struje u bateriji mobitela, eto. Vidiš, danas se mladi groze toga da im se isprazni baterija u pametnome telefonu: to znači biti izvan svijeta, nepovezan, isključen iz „mogućnosti“ koje nudi potrošačka gozba.

A kada si isključen, netko drugi ti može „ukrasti“ prigodu za kupnju. Što je položaj viši, što je titula na posjetnici zvučnija, i baterija izgleda punija. Ali tko punim ritmom živi u društvu potrošnje, uvijek će imati privremenu autonomiju. Naprotiv, sve što se ne može kupiti puno je vrjednije jer je nutarnje intimno, samo za nas, nitko nam to ne može novcem otuđiti. Ono što se ne može kupiti, kao što su ljubav, privrženost, prijateljstvo, poštovanje, treba brižljivo njegovati, krajnje pažljivo održavati i u to treba uložiti srce da ne uvene. To treba zalijevati srcem. Tim Božjim dobrima ne prijeti opasnost od krađe ni od prazne baterije: prava je opasnost da bi zbog naše nebrige ona mogla uvenuti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Franje “Bog je mlad”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.