U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izvješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja. No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima. Ako otkrijemo što je to njih nagnalo na negativnu reakciju, onda možemo kod sebe otklanjati takve uzroke, jer smo svjesni da i sami počesto odbacujemo Isusa, kako osobno tako i kao društvo. U najmanju ruku ne dajemo mu dužnu pozornost, te ga onda, ako ga i ne bacamo naglavačke s brijega na kojem je izgrađeno naše društvo, onda ga izbacujemo iz sinagoge zajedništva s njime.

A da bismo razumjeli njihovu reakciju, možda možemo povući poneku poveznicu s našim vremenom, sa sličnim pojavama u društvu ili sa sličnim reakcijama u vlastitoj nutrini. Tako vidimo da su mnogi ljudi oko nas ili u društvu, a oko kojih se vode afere u javnosti, uglavnom bili prihvaćeni i mirno živjeli dok nisu došli do neke pozicije u vlasti. A kad su došli na položaj, postali su samim time mete za odstrjel. Jer postoji dio ljudi koji ne može prihvatiti svog kolegu, susjeda i prijatelja ako se imalo izdigne iznad onog prosječnog života koji su dijelili zajedno. Javlja se spontano zavist, pa počesto otrovnim strjelicama činimo sve da dovedemo sumnju u srce ljudi, da ih tako ocrnimo i srušimo s njihove pozicije u kojoj su uživali ugled. Počesto mi ljudi teško podnosimo da ima netko iznad nas, te onda spontano likujemo kad se nađe netko, potaknuti zavišću i zloćom, tko takvoga ‘prizemlji’ da mu dokaže kako mu nije dopušteno biti iznad ljudske prosječnosti. Takvi pojedinci koji bez poteškoće gaze po ljudima i njihovu dostojanstvu lako oblikuju javno mnijenje koje zna ‘očitati lekcije’ i ‘spustiti na zemlju’ one koje je položaj podigao, a da uopće ne žele vidjeti je li doista radio za opće dobro društva.

Ako ćemo takvu poveznicu primijeniti i na odnos Nazarećana prema Isusu, onda se eventualno moglo dogoditi da Isus među njima u Nazaretu živi tisuću godina kao prosječni Nazarećanin, te da im uopće ne zasmeta. Da je nastavio svoj tihi skroviti život kakvim je živio do tada, vjerojatno nikome ne bi palo na pamet da ga izbaci iz sinagoge i iz grada. Ali čim se predstavio u novom ruhu kao Mesija na kojem je Duh Sveti, i snagom kojega ima posebno poslanje u javnosti, odmah je došlo do reakcije i negodovanja. Po svoj prilici u sinagogi su se javili vješti manipulatori javnoga mnijenja koji su mu na neki način htjeli uskratiti pravo da bude natprosječni stanovnik Nazareta, pa i onda kad im je saopćio da njegovo poslanje ide njima na korist. Zato se vrlo brzo dogodilo da su se svi u sinagogi digli protiv njega, te su ga spriječili da naviješta i poučava na tako poseban način na koji se predstavio kao opunomoćenik Božji, pa i onda kad nisu vidjeli pravoga razloga. Određeni ljudi su teško mogli prihvatiti da je on iznad njih, pa su onda u ime toga okrenuli cijelu sinagogu protiv njega, što je za posljedicu imalo da su se tako odrekli i dobrobiti spasenja koju su mogli po njemu primiti. Tolika je bila njihova taština da su radije htjeli ostati udaljeni od Boga, nego da njega prihvate kao vezu s Bogom. Tolika je bila njihova oholost da su radije htjeli ostati udaljeni od spasenja, nego da njega prihvate za Mesiju i Spasitelja.

No Božja riječ i njezin navještaj nisu okovani i ne mogu biti potisnuti u sferu privatnoga, nego iz osobne zrelosti i odgovornosti prelaze u područje opće dobrobiti. Tako postaju javni i jasni znak narodu, te poziv da svatko pred tom riječju doživi osobni poziv i odgovornost. Zato se Isus i predstavlja njima ne samo kao jedan od njih, nego i netko za njih, ma što o tome oni mislili i ma koliko se time izložio da ga javnost ne prihvati. On je nosio Božje opunomoćenje i poslanje da im navijesti kraljevstvo Božje, te nije mogao izvršiti svoje poslanje, pa i onda kad je riskirao da ga izbace iz sinagoge i sunovrate s brijega. Pozvao ih je da ga prihvate za Mesiju kako bi im Bog po njemu udijelio duhovno oslobođenje, na što su trebali reagirati s punom sviješću i osobnom odgovornošću obraćenja, no oni su radije odbili njega i ponuđenu slobodu, nego da se obrate. Zato je rezultat njihove odluke bio protivljenje Duhu Božjemu, umjesto da mu se stave na raspolaganje. Štoviše, plod njihove odluke je bilo zatvaranje u vlastitoj tvrdokornosti, umjesto da postanu sredstvom navještaja i spasenja braće.

Isto se događa i u današnjem svijetu. Kada pođete ljudima naviještati Boga koji je za njih, to jest za nas na vrlo temeljit i korjenit način, tada nastaje otpor. Dok je Bog samo “naš”, u smislu da je kao neki proizvod našega razuma, pa i religioznog osjećaja, kojim onda možemo manipulirati po vlastitom nahođenju kao njegovi gospodari, on nam je prihvatljiv. Takve filozofske i religijske bogove nemamo potrebu osporavati, jer ni oni nas ne izvlače iz naše ljudske osrednjosti i prosječnosti. Ali kad se Bog pojavio kao živi Bog koji zahvaća u našu povijesti, u naš život, kao onaj koji nije naš proizvod, nego životvorac koji od nas iziskuje drugačiji pristup i odnos, onda tu nastaje problem, a vidimo i lom. Kad se Bog pojavi kao onaj koji ima nešto nama javno, jasno i glasno reći, takvoga Boga se onda odbacuje, čak na vrlo agresivan način, kao što to učiniše Nazarećani s Isusom.

Ali Isus ipak ne može ne biti Bog za nas, vrlo neposredan i bliz, pa i onda kad je do te mjere zahtjevan da nas korjenito ugrožava u našoj ljudskosti. Ali onoj uljuljanoj i zaspaloj! Doista, i nas danas ugrožava, ako je to ugrožavanje, u takvoj uljuljanoj ljudskosti koja nije nimalo uljudna i ljudska, ali mi mu dopustimo da nas trgne iz sna naše zaspalosti. Ugrožava nas jer nam želi otvoriti oči, a mi ne budimo poput Nazarećana, nego mu dopustimo da nam kaže i pokaže da smo slijepi, kako bi nas iz ljudskoga mraka na koji se počesto navikavamo izveo na božansko svjetlo i doveo do vječnoga spasenja.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net