Izdrži, Bože, s nama!
Usuđujem se uputiti ti ove riječi, moju molitvu, dok u liturgiji Crkve slušam riječi: “Požuri, gospodine Isuse, i nemoj kasniti…“

Izdrži, Bože, s nama!
Izblijedili su zapisi u kamenim pločama koje si onomad povjerio Mojsiju.
Namnožila se zlatna telad u svijetu, ali i među nama.
I dok pred zlatnom teladi stojimo bez riječi, bez pogovora, pred tebe često dolazimo s napuštenim, ispražnjenim riječima.
Umujemo, poigravamo se smislom, nadmećemo se, i ne dospijemo biti, jednostavno, tvoji.
To nam se čini pretjerano običnim.
Svoju sigurnost, svoja uzdignuća, tražimo u zlatnoj teladi.

I dok jedni ginu za tvoje evanđelje, stradavaju na najokrutnije načine, drugi se odmiču od njega, prilagođavaju ga svojim slabostima.
Ti si došao oganj baciti na zemlju a, čini se, sve se više čini, da ga prepoznaju samo maleni.
Samo oni imaju hrabrosti, srca, da gore. I izgore.
I sve je više onih koji strepe, onih koji lutaju i pitaju gdje su pastiri.

Izdrži, Bože, s nama!
Daruj pastirima svoje Crkve svoje lice, daruj im svoje srce, da ih možemo prepoznati.
Da ih možemo prepoznati da su tvoji i da si ih k nama poslao.
Uputi ih da s nama dijele život u svemu što život jest.
Osnaži ih da stanu pred nas, makar uz nas, dok vukovi na sve nas vrebaju, nasrću.
Prodahni njihov govor da vukove ne oklijevaju nazivati vukovima.
Da se ne ustežu imenovati ih onima koji jesu, stati uz tebe i tvoju radosnu vijest.
Životno si nam posvjedočio: dobrom pastiru nije dovoljno da ogradi svoje ovce.
On ih želi voditi na božanske pašnjake a do njih se dolazi putovima svijeta koje nadziru vukovi.

Oprosti mi, Bože, što te ponovno molim: izdrži s nama.
U nama se nakupilo odviše tuge, odviše napuštenosti, da bismo mogli koračati skladna koraka.
A poslao si nas živjeti, pronositi tvoju radosnu vijest, ovim nerijetko zbunjujućim zemnim putovima.

Izdrži, Bože, s nama, jer bez tebe ne bismo mogli znati tko smo.
Izdrži, Bože, s nama, jer želimo biti tvoji; da tvoju povijest s čovjekom, tvoju riječ, koliko je do nas, očuvamo životnom.