Kako je teško lutati po svijetu izgubljen
i biti nepoznat onima koji su bili naši gosti!
Kako je teško ljubiti, a ne biti ljubljen
i biti pozvan u kuću tek iz samilosti!

Tko će nas prepoznati – bolesne i stare?
Dati nam prenoćište – bez novca i časti?
Ni od koga nismo tražili milodare,
tek slobodu, neokrnjenu od ičije vlasti.

Bar ti ostani s nama! K Tebi se spremamo,
koji si ostao sam u životu, smrti i uskrsnuću.
Rastvori nam svoj dom, kad svojega nemamo!
Putnici smo Vječnosti: uvedi nas u Tvoju kuću!

1971.

[iz ciklusa Nagrada jadu i hvalospjev bolova]