O Bože, Ti koji vječito živiš, misliš li da Te ja ljubim radi budućih nagrada koje si mi obećao u svom Kraljevstvu? Misliš li da Te ljubim radi palmi, radi harfi, radi divota i krasota, radi slasti kojima se nadam u Kraljevstvu? O ne, radi toga Isuse Te ja ne ljubim. Ljubim te zato što si bio bijedan i jadan, jer si pretrpio sve one boli, jer si podnio sva poniženja…

Ti si Bog, a okovan si lancima i krvnici Te vode na stratište… Ljubim Te zato što si bio natjeran da vapiš svome Ocu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!…” Ljubim Te više zbog Tvoje smrtne muke i zbog Tvoje smrti, nego li zbog Tvoga uskrsnuća. Zamišljam da Ti kao uskrsnuli i kao Onaj koji uzlazi plavim svodom u svoje Kraljevstvo i koji pod nogama držiš cijeli svemir, mnogo manje trebaš svoju službenicu nego onda kad visiš na križu. I dok stojim pored Tebe u smrtnoj Tvojoj muci, čini mi se kao da sam se vratila u krajeve koje poznajem: kao da sam već jednom promatrala taj brežuljak, taj put natopljen grimizom Tvoje krvi… Čini mi se kao da sam ja ta Magdalena, svetica Tvoja preljubljena, koja jeca tu, pod Tvojim križem. Meni se čini da sam to ja… Znam da je ona velika svetica. Ipak znam da u mojem srcu njezino srce plače, sve suze njezinih očiju izviru ispod mojih očnih kapaka. Moja je zdvojnost tako velika i tako grozna da dvije zdvojnosti tako slične ne mogu ni opstojati… Ne… Ona Te nije više ljubila od mene… Znam da sam slaba i da su moja djela manje zaslužna pred Tobom, ali usprkos tome: ona Te nije više ljubila od mene… Jedan jedini put ona se bacila pod Tvoje noge, u prašinu natopljenu Tvojom krvlju, a ja?! Koliko sam puta to učinila?! Jer, evo, nemalo svaku večer obnavlja se za me kalvarijska žrtva. I nakon tolikih proteklih vjekova ja u svoj ozbiljnosti i stvarnosti proživljavam ovaj čas, u koji je, dok je vladala tama, naočigled cijelog svijeta umro Bog, moj Stvoritelj… Svojim pogledima žudno gledam križ Tvojega mučeništva na kojemu jasno razabirem bjelinu Tvojega tijela osvijetljenu svjetlošću moje ljubavi, dok je cijeli dio moje ćelije utonuo u grobnu tamu.

Ti i ja, Gospodine, i nitko više. Mi smo tako tijesno jedno uz drugo, a ipak tako rastavljeni. Ja tako nisko klečim pod Tvojim nogama, a Ti tako uzvišen visiš nada mnom u toj stravičnoj beskonačnosti, čavlima prikovan na te cedrove grede. Klečim na koljenima, bez riječi, bez šapta, ali cijelo moje tijelo dršće zbog muka Tvojega tijela, trnje s Tvoje glave zabija se u moje sljepoočnice. Čavli s Tvojih ruku razdiru moje ruke, rana Tvojih prsiju krvari u mojem srcu. I makar klečim ovdje dolje u prašini, to se ja ipak u živoj vjeri i ljubavi stapam sa svojim Bogom… da se i ja osjećam razapeta s Njim, tamo gore…

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Moj život” Terezije Avilske. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.