Bez svjetla, zraka i hrane nitko ne može živjeti. Isto vrijedi i za molitvu u duhovnome životu; bez molitve nema duhovnog života. Molitva je moćno sredstvo bez kojega se ne dobiva milost. Želimo li se spasiti, moramo moliti.

1. Ovdje prije svega vrijede neke neoborive općepriznate istine i osnovna načela. Bez milosti nema spasenja, a bez molitve, ukoliko je riječ o odraslima, nema milosti. Molitva je, dakle, potrebna koliko i milost. Bog je, istina, odredio sakramente kao sredstva milosti, no mo­litva je u neku ruku važnija od sakramenata. Sakramenti nam daju neke stalne i određene milosti, a valjana nam molitva prema prilici može zadobiti i sve milosti. Sakramente ne možemo uvijek i svugdje primati, ali moliti može­mo uvijek i svugdje. S pravom se stoga kaže: “Tko zna dobro moliti, zna i dobro živjeti.” Molitvom se čovjek opskrbljuje svime što mu je za dobar život potrebno. Ako je tako, tada vrijede i ove značajne izreke: Neka se nitko ničemu ne nada osim po molitvi; svako je pouzdanje, koje se ne oslanja na molitvu, isprazno; Bog nam ne duguje ništa osim na temelju molitve, jer je molitvi sve obećao. Obično Bog ne daje nikakve milosti bez mo­litve; ako koju daje, tada je to milost da mo­žemo moliti.

2. To su samo općenite istine. Ali, ima još točno određenih stvari u kršćanskome životu za koje je molitva naročito potrebna. To su u prvome redu zapovijedi. Zapovijedi moramo obdržavati, ako se želimo spasiti. Mi sami nemamo dovoljno snage sve ih vršiti bez milosti. Ali, možemo ići i dalje i ustvrditi da nemamo uvijek ni milosti po­moću koje bismo mogli udovoljavati svim zapo­vijedima. “Ne mogu ovo učiniti, a ono izo­staviti”, kažeš. Može se doista dogoditi da još nemaš milosti za to djelo, ali ti je dana milost da možeš moliti. Na taj način Bog ne za­povijeda ništa što je nemoguće; ili nam daje samu potrebnu milost, ili barem moli­tvu kojom ćemo zadobiti milost.

U drugome redu dolaze napasti. Njih ne možemo sve naravnim silama svladati. Ali, nijedna napast nije tako velika da ne mo­žemo moliti. Slabi smo zato što ne moli­mo. Sveci su bili pobjednici jer su molili, a bez molitve bi bili podlegli kao i mi. Ovo pravilo vrijedi osobito za tjelesne napasti. Ovakve nas napasti čine slijepima za sve strašne posljedice grijeha: učine da lako za­boravimo na sve dobre odluke i da u nama brzo iščezne strah pred kaznama Božjim. Bez molitve bismo bili osuđeni na propast.

Bez milosti ustrajnosti se na koncu ne možemo ni spasiti. A to je osobit dar milosti: da nam Bog pošalje smrt kad smo u posvetnoj milosti pa nam smrt tako zaista bude glasnik blažene vječnosti. To je dar ustrajnosti, a ona je po riječima svetoga Augustima tako velika i izvanredna milost da je ne možemo zaslužiti nego samo zadobiti poniznom molitvom. Ako još unatoč svemu ne molimo za nju, očito pokazujemo kako smo je nedostojni.

Time smo dovršili nabrajanje svih okolnosti u kojima je molitva bezuvjetno potrebna. Moramo moliti i za vremenita dobra, ali još više za vječna! Ostaje nam samo izbor: ili moliti, ili zauvijek propasti.

3. Takav je zakon života. Ali, zašto je Bog sve tako svezao molitvom? Ne bi li nam mogao i bez molitve davati svoju milost? Pitanje je posve suvišno. Ne pita se što bi Bog mogao učiniti, nego što je učinio. Odre­dio je molitvu za sredstvo milosti. Bog je slobodan; gospodar je svoje milosti i na njemu je da propiše puteve i sredstva kojima se dolazi do milosti. Ustanovio je molitvu kao sredstvo milosti i mi se toga imamo držati. Ali, i čovjek je slobodan i dužan je surađivati svojom slobodom da se spasi. Molitva dokazuje jedno i drugo: slobodnu ljudsku suradnju i Božju slobodu u određivanju pu­tova i sredstava. Božja i ljudska sloboda glavne su sile u Božjim velikim osnovama za svijet. Božja i čovječja sloboda glavni su zajednički uzrok koji djeluje kod izvođenja ovih osnova, tj. kod čovjekova spasenja i proslave Božje. Samo ovom zajedničkom suradnjom čovjek može zavrijediti i zaslužiti spasenje. Molitva je još ono najmanje što Bog može tražiti od čovjeka. Ako ni moliti ne želimo, vrlo lako gubimo milosti i svoj spasenje.

4. Riječi Svetoga pisma i učiteljâ duhovnog života o potrebi molitve tako su ozbiljne i snažne da se mora doći do zaključka da je molitva ljudima potrebna ne samo kao Božja zapovijed nego i kao naravna zapovijed. Očito je da Krist nije dao drugih zapovijedi osim propisâ vjere, ufanja i ljubavi te primanja sakramenata. Ako Gospodin ipak nalaže mo­litvu tako često i tako svesrdno, ona je sigurno potrebna već radi određenoga reda spasenja. Pretpostavivši da Bog, kad god je to moguće, svoje djelovanje temelji na suradnji podređenih uzroka i da je čovjekova dužnost po svojim silama surađivati na svojemu spasenju, Gospodin čovje­ku nije mogao naći naravnijega sredstva za spasenje od molitve. Doista možemo s punim pravom pitati može li biti drugoga sredstva osim molitve, kad pogledamo na svjetski duh, na vjersku ravnodušnost, na površnost, nerazumijevanje i strašno divljaštvo što je zavladalo po cijelome svijetu. Naš vijek boluje od teške i smrtonosne bolesti. Srce mu se ohladilo za Boga i za sve što je nadnaravno. Čovjek kao omamljen srlja sve dalje i dalje, dok ga ne zateče smrt; prelazi u vječnost kao nesretni putnik koji se smrzava u snježnim planinama. Tko će ga jadnika osvi­jestiti iz smrtonosne nesvijesti? Eto, ovdje poput dobra anđela nastupa molitva, vodi ga k svijesti da se sabere, razmišlja i preispituje samoga sebe. Molitva u srcu probuđuje zamrlu čežnju i težnju za drugom sretnijom domo­vinom nad ovim svijetom, za nebeskim Ocem kojega smo ostavili i zaboravili. Rasipni sin traži i nalazi put do očinske kuće po mo­litvi kao svojemu anđelu čuvaru. Molitva na taj način u kraljevstvu Božjemu pobija i uništava zaborav na Boga i grijeh. – Ima na ovome svijetu toliko kušnja, prijevara i neuspjeha da bi čovjek morao bez utjehe očajavati i propasti; zato traži povjerljivu dušu kojoj bi mogao povjeriti svoje brige i nevolje. A tko bolje poznaje našu dušu od Boga? Gdje ćemo Boga drugdje naći nego u molitvi koja je razgovor s njime. U molitvi izdišemo naše potrebe, naše nevolje i poteškoće, a usišemo milost, utjehu i prosvjetljenje. “Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!” (Ps 66,20).

Moritz Menschler (preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum)