Ispovijed nas čini dionicima Kristove muke i – po zaslugama te muke – dionicima njegova uskrsnuća. Svaki put kada primamo ovaj sakrament, uz nužnu unutarnju raspoloživost, u našoj se duši događa ponovno rađanje za život milosti. Kristova krv, prolivena iz ljubavi, čisti i posvećuje dušu i po toj snazi ovaj nam sakrament vraća milost – ako smo je izgubili – ili je povećava u nama, prema stupnju raspoloživosti pokajnika.

Intenzitet te milosti je ponekad razmjerno veći od one koju je pokajnik izgubio zbog grijeha; ponekad je isti; a ponekad je manji. Zbog toga se pokajnik ponekad uzdiže s više milosti nego što ju je imao prije; ponekad s istom milošću; a ponekad s manje. Isto se može reći i za krjeposti koje prate milost.

Na ispovijedi duša od Boga prima više svjetla i posebne milosti kako bi se mogla boriti protiv ispovjeđenih grješnih nagnuća, izbjeći grješne prigode, ne upasti u iste grijehe, kao i za svakodnevnu borbu.

Koliko smo puta najveće milosti primili nakon ispovijedi, nakon što smo Gospodinu rekli kako smo se loše ponijeli prema njemu! Isus uzvraća uvijek dobrim za naše zlo, da bi nas ohrabrio i potaknuo na vjernost. Kazna koju zaslužujemo zbog svojih grijeha – kao što su je zaslužili stanovnici Ninive – o čemu smo slušali u prvome misnom čitanju – briše se kada Bog vidi našu skrušenost i naša djela pokore i zadovoljštine.

Iskrena ispovijed svih naših grijeha uvijek ostavlja u duši velik mir i veliku radost. Žalost zbog grijeha ili zbog neodgovaranja na milost koju smo primili pretvara se u radost. Možda su trenutci iskrene ispovijedi među najslađim, najhrabrijim i najodlučnijim trenutcima u životu.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.