Taj termin dolazi od izraza “aman” koji, na hebrejskom i aramejskom, znači “učiniti postojanim”, “utvrditi” i, samim tim, “biti siguran” ili “govoriti istinu”. Ako pogledamo Sveto pismo, vidimo da se “amen” govori na kraju psalama blagoslova i hvale, kao, primjerice, u Psalmu 41: “A mene ćeš zdrava uzdržati i pred svoje me lice staviti dovijeka. Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov, od vijeka do vijeka! Tako neka bude! Amen!” (rr. 13-14). Ili pak izražava prianjanje uz Boga, u trenutku u kojem se Izraelski narod vraća pun radosti iz babilonskog izgnanstva i kaže svoj “da”, svoj “amen” Bogu i njegovu Zakonu. U Knjizi Nehemijinoj se pripovijeda kako “Ezra je otvorio knjigu (Zakona) naočigled svemu narodu – jer je bio poviše od svega naroda – a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Jahvu, Boga velikoga, a sav narod, podignutih ruku, odgovori: ‘Amen! Amen!'” (Neh 8, 5-6).

Od samih početaka, “amen” židovske liturgije je postao “amen” prve kršćanske zajednice. A knjiga kršćanske liturgije u pravom smislu riječi, Otkrivenje svetog Ivana, započinje sa “amen” Crkve: “Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!” (Otk 1, 5b-6). Tako u prvom poglavlju Otkrivenja. A ista knjiga završava zazivom: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22, 21).

Dragi prijatelji, molitva je susret sa živom Osobom koju se sluša i s kojom se vodi dijalog; to je susret s Bogom koji obnavlja svoju nepokolebljivu vjernost, svoj “da” čovjeku, svakom od nas, da nam pruža svoju utjehu usred oluja života i dadne nam živjeti, u jedinstvu s njim, život pun radosti i dobra, koji će naći svoju puninu u vječnom životu.

U svojoj samo molitvi smo pozvani reći “da” Bogu, odgovoriti s “amen” prianjanja, vjernosti njemu čitavog svog života. Tu vjernost ne možemo nikada postići vlastitim snagama, ona nije plod našeg svakodnevnog zauzimanja; ona dolazi od Boga i temelji se na Kristovom “da” koji kaže: moja je hrana vršiti volju Očevu (usp. Iv 4, 34). U taj “da” moramo ući, u prianjanju uz Božju volju, da stignemo dotle da poput Pavla kažemo da nismo mi ti koji živimo, već sam Krist živi u nama. Tada će “amen” naše osobne i zajedničke molitve obavijati i preobraziti čitav naš život, život Božje utjehe, život uronjen u vječnu i nepokolebljivu Ljubav.

Papa Benedikt XVI.