Riječ je o ponešto fleksibilnim terminima, ali većina ljudi zna da svećeništvo uključuje život žrtve i siromaštva. No, dok su svi oblici svećeništva jednaki (življenje života u službi drugima), načini na koji se taj poziv ostvaruje u Crkvi nije u potpunosti isti. Svećenik može biti monah, redovnik ili pak “svjetovni”, odnosno “dijecezanski” (kod nas poznati i kao “petrovci”, nap. prev.), no svi pripadaju kleru.

Svećenik u Katoličkoj Crkvi je čovjek koji je primio sakrament svetog reda, te stoga ima dužnost slaviti svetu misu, ispovijedati tj. davati oprost i dijeliti druge sakramente “in persona Christi” te obavljati pastoralne poslove, a ponekad i upravne.

Svećenik može biti vezan određenom biskupijom, redovničkim redom ili pak monaškom kućom (opatija ili samostan). Svi svećenici, bili oni dijecezanski, redovnički ili monaški, daju obećanje celibata i poslušnosti njihovim poglavarima:

  • Dijecezanski svećenik obećava poslušnost biskupu.
  • Redovnički svećenik (poput dominikanca ili franjevca) obećava poslušnost svojem poglavaru (provincijalu).
  • Monaški svećenik obećava poslušnost opatu (ako živi u opatiji) ili prioru (ako živi u samostanu).

Dijecezanski svećenici ne zavjetuju se na siromaštvo te mogu posjedovati i nasljeđivati imovinu.

Redovnički svećenici (kao što su franjevci ili dominikanci) te svećenici monaških zajednica (kao što su benediktinci i cisterciti) polažu zavjete siromaštva, prepuštajući svoje prihode nadređenima, za dobrobit zajednice. Dakle, ako na primjer dominikanac ostvaruje prihod pišući knjige, on će taj prihod proslijediti čitavoj zajednici Reda propovjednika. Slično će i trapistički svećenik učiniti ukoliko zarađuje novac svojim pisanjem – preko njegova opata ili priora, novac će biti korišten na dobrobit cijele zajednice.

Riječ “fratar” dolazi od riječi od fraire (srednjovjekovnog provansalskog jezika) što znači “brat”. Ova je riječ nastala osnivanjem tzv. prosjačkih redova u kasnom srednjem vijeku, i to redova sv. Franje Asiškog (franjevci) i sv. Dominika Guzmana (Red propovjednika ili dominikanci). Ovi “novi redovnici” više nisu vezani uz opatije, već izlaze među ljude, propovijedajući i moleći, obrazujući i služeći bolesnima.

Svećenik koji pripada prosjačkom (redovničkom) redu je također fratar, a svećenik koji je dio monaške zajednice (kontemplativne ili pak hospicijske) je monah. No, redovnici i monasi ne moraju biti svećenici. Neki redovnici i monasi prepoznaju svoje zvanje kao braća unutar svoga reda ili zajednice te ne bivaju zaređeni za svećenike, ali polažu zavjete.

Riječ “monah” dolazi od latinske monachus a korištena je za pustinjaka, tj. za život u “samoći”. Ta se riječ odnosi na pojavu prvih iskustava kontemplativnih muškaraca i žena, kao što su pustinjski očevi i majke. Sveti Benedikt (480. – 547.) smatra se osnivačem zapadnog monaštva.

Konačno, moguće je da svećenik ne bude ni “svjetovni”, ni “monah”, ni “fratar”, ali da i dalje bude redovnik. Isusovački svećenik (iz Družbe Isusove), pavlinski svećenik (iz Reda sv. Pavla Prvog Pustinjaka), ili pak salezijanski svećenik (iz Družbe sv. Franje Saleškog, tj. Don Boscovi salezijanci) je u potpunosti svećenik i daje iste zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti svojim poglavara, baš kao i fratri i monasi. No, oni su jednostavno svećenici svojih dotičnih družbi.

Elisabeth Scalia | Aleteia.org

Prijevod: Martin K. | Bitno.net