Jesu li istospolni brakovi poput doručka ili oženjenih neženja?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Ne dopustiti LGBT osobama da se vole je homofobija. Protivnici osoba s homoseksualnim sklonostima temelje svoje nazore na nazadnim, isključivim, religijskim idejama koje ne prihvaća nitko drugi osim samih članova te religije. Kakvog prava, osim toga, imaju ljudi uskratiti im sklapanje braka? Nije li humano dopustiti da dvije osobe koje se vole – bez obzira na njihov spol, jednako kao na njihovu boju kože ili nacionalnost – sklope brak?

Ima li istine u ovim tvrdnjama? Jesu li ovi skoro-pa-argumenti dobri?

U ovome članku pokušat ću obraniti dva argumenta protiv istospolnih brakova iz razuma (i stoga neovisna o religijskom uvjerenju) i odgovoriti na prigovore koji im se često upućuju. Ako ću u tom zadatku biti uspješan, onda ćemo vidjeti zašto nijedna od teza s početka nije dobar razlog za istospolne brakove.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema prvom argumentu

Pitanje kojim se bavimo je sljedeće: Jesu li istospolni brakovi mogući? To pitanje treba pojasniti na dva načina:

1. Zašto sam napisao istospolni brakovi, a ne homoseksualni brakovi? Zato što mi se čini kako termin „istospolni brak“ jasnije izražava našu problematiku. „Istospolni brak“ znači „brak između dvije osobe istoga spola“ – dva muškarca ili dvije žene. „Homoseksualni brak,“ s druge strane, može imati to isto značenje, ali može i jednostavno značiti „brak između dvije osobe s homoseksualnim sklonostima“ – između dvije osobe koje osjećaju spolnu privlačnost prema osobama istoga spola. Tako, „homoseksualni brak“ može označavati brak između muškarca i žene, u kojem muškarac ima homoseksualne sklonosti, ili žena osjeća privlačnost prema drugim ženama. Ali takvi brakovi su mogući – zasigurno postoje mnogi takvi – bez obzira prihvaćali supružnici svoje homoseksualne sklonosti ili se borili protiv njih.

2. Što mislimo kada se pitamo jesu li istospolni brakovi mogući? Ne mislimo se pitati: jesu li legalni ili moralni ili nešto treće. To nije naše pitanje. Pitamo se je li takva stvar – takva veza kao što bi bili istospolni brakovi – uopće moguća.

Drugim riječima, jesu li istospolni brakovi poput mojega doručka (komad kruha, kava) – nešto čije je postojanje moguće (okusio sam ih! Zaista je moguće da postoje!) ili su radije nešto poput trokutastog četverokuta ili oženjenog neženje (nešto čije postojanje nije uopće moguće)?

Primijetite sljedeće: ako su istospolni brakovi nemogući, onda bi ostali nemogući makar ih zakon proglasio mogućima. Jednako kao što bi trokutasti četverokuti bili nemogući makar zakon proglasio da oni stvarno postoje te im dao status punopravnih geometrijskih likova, utvrdio nastavni plan za poučavanje trokutastih četverokuta, obrazovao stručnjake u trokutasto-četverokutstvu koji bi onda pisali znanstvene radove o površini i opsegu trokutastih četverokuta (ili, uzmimo drugi spomenuti primjer, navikama oženjenih neženja).

Zašto su neke stvari moguće, a druge nisu? Pogledajmo primjer trokutastog četverokuta. Pitajmo se: što je trokut, a što je četverokut? Vjerojatno bismo to ovako definirali: trokut je geometrijski lik s tri kuta, a četverokut je geometrijski lik s četiri kuta.

Ako smo shvatili što znači „trokut“, a što „četverokut,“ jasno nam je zašto ne može postojati trokutasti četverokut: to bi trebala biti stvar koja bi u isto vrijeme imala (samo) tri i (samo) četiri kuta.

Ali, ako ima samo tri kuta, onda jednostavno nema i ne može imati četiri. I ako ima samo četiri kuta, ona jednostavno nema i ne može imati samo tri. Bilo koja količina pravnih uredbi ovo neće promijeniti. Jednostavno je u naravi trokuta da ne bude četverokut, kao što je u naravi četverokuta da ne bude trokut. Nadam se kako je sada jasnije zašto su neke stvari (ili ideje ili sklopovi riječi) nemoguće. Po naravi bi trebale biti proturječne.

Možda je sada također jasnije što mislimo pod riječju narav. Jednostavno mislimo „oznake koja stvar po prirodi ima,“ „ono što neka stvar po sebi jeste,“ „vlastita svojstva stvari,“ „ono što će svaka stvar neke vrste – ako je s njom sve u redu – imati.“

Tako u narav čovjeka spada npr. imati dvije ruke i dvije noge, sposobnost za jezik, sposobnost za razmišljanje, apetit za hranom itd. U narav trokuta spada imati tri kuta, imati tri ravne stranice i biti zatvorena površina. U narav mojega mačka Oriona spada imati četiri noge, dlaku, osjetljive receptore za njuh itd. Na narav jabuke spada posjedovanje neke hranjive vrijednosti i sklonost oksidiranju kad se ostavi na zraku (zato, ako prepolovite jabuku, unutarnji sloj mijenja boju) itd.

U narav mojega mačka Oriona s druge strane ne spada oksidiranje kada ga se ostavi na zraku ili sposobnost za čavrljanje o filozofiji. U narav čovjeka ne spada imati četiri noge i super-osjetljivi njuh. U narav jabuke ne spada sposobnost za razmišljanje ili imati tri kuta i tri stranice.

Ovo nije kvantna fizika. Ne moraš biti genij da bi shvatio što mislimo kada kažemo narav. I mislim da bi bilo neiskreno kad bi netko rekao da ne zna što to znači.

„Ali, nemaju svi ljudi dvije ruke i noge! Neki se rađaju bez udova uopće. I nemaju sve mačke osjetljivi njuh! Neke su izgubile sposobnost razvijenog njuha zbog ozljeda. I zar ne mogu znanstvenici u laboratoriju spriječiti oksidiranje jabuke? Dakle, naravi nema!“ – već se čuje prvi prigovor.

Što možemo na to reći? Kad kažemo „U naravi stvari je xyz“ [na mjesto „stvari“ i „xyz“ umetnite bilo što – npr. „U naravi čovjeka je imati dva oka“], ne mislimo „sve takve stvari bez izuzetka su xyz“, već mislimo „sve takve stvari – ako je s njima sve u redu – biti će xyz;“ „ako su neoštećene“ ili „ako nisu spriječene nekim drugim čimbenikom.“ Činjenica ljudi rođenih bez udova ili bez dva oka ništa ne govori protiv toga da ljudi – po prirodi; po naravi; ako je njihova biologija normalna – imaju dvije ruke i dvije noge ili dva oka. Kao što neprecizno nacrtan trokut (možda blago neravnih stranica i na nekim mjestima isprekidanih linija) ne govori ništa protiv toga da trokut po naravi ima tri ravne stranice, tri pune linije. Ako išta, ovi izuzeci – baš zato što su nepravilnosti u stvarima – potvrđuju kako nisu normalno stanje stvari.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Osim toga, ako ne postoji takva činjenica o stvarima kao narav, onda ne postoji razlika između trokuta i mojega mačka. Ili između dva dana starog kruha i predsjednika Pakistana. Ili između magnezija otopljenog u lokvici vode i planeta Jupitera. Ako to mislite – onda moje vjerovanje da razum spada na narav ljudi mora biti poljuljano.

U redu, što smo dosad vidjeli? Vidjeli smo kako postoji nešto kao narav stvari, te kako su baš zbog naravi neke stvari nemoguće; jer bi bile proturječne. S ovim na umu, možemo pristupiti bliže našem argumentu.

Prvi argument

Prvi razlog (ili argument) za nemogućnost istospolnih brakova ide otprilike ovako: u naravi braka je biti spolna zajednica. U naravi spolnosti je reprodukcija. Istospolni čini po naravi ne mogu biti reprodukcija. Dakle, istospolne zajednice po naravi ne mogu biti brak.

Pogledajmo svaku od ovih tvrdnji.

1. U naravi braka je biti spolna zajednica. Iskreno, ne znam kako bi ovo moglo biti kontroverzno. Kada brak ne bi nužno bio spolna zajednica (kada ne bi uključivao spolnu, seksualnu vezu između supružnika), već samo zajednica u kojoj se dvije osobe vole i dijele određena prava (možda imovinu, poslove itd.), onda bi dvije redovnice koje žive u istom samostanu bile u braku. Ili bi majka i sin bili u braku. Ili bi dva „frenda“, člana neke komune koji su potpisali ugovor o dijeljenju imovine, bili u braku. Ali to je očito apsurdno. Dvije redovnice, majka i sin i frendovi u komuni očito nisu u braku. Zašto? Jer narav njihova zajedništva nije seksualna. Stoga ne može biti brak.

2. U naravi spolnosti je reprodukcija. Osim ako ste preskočili osnovnoškolsku i srednjoškolsku biologiju (i to dijelove koji su školarcima najzanimljiviji), ovo bi trebalo biti jasno kao dan. Ovo je jednostavna biološka činjenica – da je prirodna svrha spolnih odnosa reprodukcija. Ovdje ne mislim reći da svaki spolni čin – da bi bio moralan – mora stvoriti potomstvo ili kako je jedina svrha spolnih čina razmnožavanje i da nema nikakvu drugu, sekundarnu ili bilo kakvu svrhu ili štogod slično. To ne mislim. Sve što mislim reći je da je u naravi spolnosti razmnožavanje. Kao i sa 1., ne vidim kako ovo može biti upitno.

3. Homoseksualni čini po naravi ne mogu biti reprodukcija. Opet, ovo je obična biološka činjenica. Štogod čin između dva člana istog spola uključivao, on u principu nije plodan; ne može voditi k reprodukciji. Primijetite kako je ovo različito od npr. neplodnih heteroseksualnih parova – njihov spolni čin je u principu plodan, ali je nečim zapriječen – nekim oštećenjem ili okolnošću ili slično. Stručnije rečeno, homoseksualni čini su esencijalno neplodni, a heteroseksualni samo akcidentalno neplodni. Ili, opet drukčije rečeno, homoseksualni čini su principijelno neplodni, a heteroseksualni su principijelno plodni (makar koji, pa čak i mnogi, bili zbog nečega u tome spriječeni).

4. Dakle, homoseksualne zajednice po naravi ne mogu biti brak. Ako prihvatite gornje tri činjenice, onda ovaj zaključak nužno slijedi. Sjećate se kako smo rekli da je nešto nemoguće ako bi bilo proturječno? Pa, istospolni brak je takav. Jer je „istospolni,“ on je principijelno neplodan. A jer je „brak,“ bi trebao biti principijelno plodan. Imamo proturječje u naravi naše ideje. Dakle – koliko god htjeli misliti da toga ima – toga u stvarnosti ne može biti.

„Ali, ako smo slobodni mijenjati npr. pravila bejzbola ili kriketa, zašto ne bismo mogli mijenjati pravila braka? Zašto bismo inzistirali da brak mora uključivati spolne čine?“ – pita naš kritičar.

Pa, ako spolna narav braka ne bi bila nužna, onda stotine tisuća redovnika svih vjeroispovijesti u svijetu žive u braku. Jeste li ih obavijestili o tome? Koliko muževa ima Dalaj Lama? Nitko, osim s namjerom izbjegavanja gornjeg zaključka (4.), ne bi radio ovakve intelektualne akrobacije. Kad brak ne bi uključivao seksualni aspekt, onda bi bilo tko i bilo što mogao biti u braku sa bilo kim i bilo čim. Osim ako ste spremni progutati taj metak i reći da su u braku otac i njegove četiri punoljetne kćeri (koje s njim dijele određene imovinske odnose), ovaj je prigovor neuspješan. Jednostavna je činjenica da brak – bilo kad i bilo gdje – uključuje spolnu vezu supružnika.

Apsurdnosti koje proizlaze iz ovakvog prigovora prikladan su uvod u naš sljedeći argument.

Drugi argument

Ako ne mislite da je prvi argument uspješan, ostavite ga po strani (zapravo, nemojte. Recite što s njim zapravo ne valja i tek onda ga možete ostaviti po strani). Dakle, što ako on nekim slučajem ne valja? Što ako je brak manje poput trokuta, a više poput pravila bejzbola? Što ako je ono što mislimo pod „brak“ samo puki društveni dogovor poput igre skrivača – nešto što izmišljamo, a ne nešto poput pravila zbrajanja ili zakona logike – nešto što otkrivamo? Je li slučaj protiv istospolnih brakova propao?

Mislim kako nije. Zašto? Jer je stajalište zagovornika istospolnih brakova proturječno; protivno je samo sebi.

Upravo smo (za svrhu argumenta) priznali suprotnoj strani da brak možemo redefinirati, te stoga možemo ga redefinirati na sljedeći način: „Sve što je za brak važno je brižna veza između dvije osobe koje se vole.“ Dovoljan uvjet da bismo za neku vezu rekli da je brak, je da bude stabilna i brižna veza između partnera (s određenim pravnim pogodnostima) i točka.

Ako to nije tvrdnja zagovornika istospolnih brakova (ili barem njezin osnovni oblik), onda me ispričajte i ispravite; onda stvarno ne znam što jeste.

Ali, ako je sve što je važno za brak stabilna veza između partnera, onda nemamo čime iz definicije braka isključiti poligamiju ili brakove zasnovane na incestu. I ako je „brak“ podložan našim promjenama, onda ga možemo slobodno promijeniti tako da izbacimo i uvjet stabilne i brižne veze između partnera. Možda bismo brak onda mogli definirati kao bilo kakvu vezu – uključujući vezu između životinja i ljudi, ljudi i leševa ili ljudi i postera Elvisa. Ako brak stvarno jeste puka društvena konvencija poput igre skrivača, onda nemamo u principu bilo kakvog kriterija kojim bismo to isključili.

Ali zagovornici istospolnih brakova se protive takvim daljnjim promjenama braka (osim možda onih koji stvarno vole svoje postere Elvisa). Stoga je njihovo stajalište proturječno.

Budimo pozorni: naš drugi argument nije: ako se uvedu istospolni brakovi, onda će se uvesti poligamija, nekrofilija i ine stvari. Dakle, ne smijemo uvesti istospolne brakove. Ne. Argument je sljedeći:

1. Pretpostavimo da je brak samo društvena konvencija.
2. Pretpostavimo da je za brak nužna samo stabilna i brižna veza.
3. Ali ako je brak samo društvena konvencija onda ga možemo i dalje redefinirati da uključuje i veze kojima se pobornici istospolnih brakova protive.
4. Ali ako je za brak nužna samo stabilna i brižna veza, onda ne možemo isključiti druge veze kojima se pobornici istospolnih brakova protive.

Budući da sve što ovaj argument uzima u obzir je ono što pobornici istospolnih brakova već prihvaćaju, neovisan je o bilo kakvim navodnim isključivim religijskim ili drukčijim pretpostavkama. Sve što ovdje radimo je izlažemo što slijedi iz pretpostavki pobornika istospolnog braka i pokazujemo kako na temelju svojih vlastitih pretpostavki ne mogu dosljedno iz „braka“ isključiti veze kojima se i oni protive – poput poligamije i inih.

Stoga, imamo dva argumenta: jedan iz naravi braka i jedan iz mišljenja samih zagovornika istospolnih brakova. Što to znači za one česte i popularne teze sa samog početka članka? Pogledajmo.

Zaključni osvrti

Je li, kako se tvrdi, „ne dopustiti LGBT osobama da se vole homofobija?“ Vjerojatno. Ali tko im ne dopušta da se vole u bilo kojem značenju te riječi? Sve što smo ovdje tvrdili je kako narav istospolne veze LGBT osoba ne može biti brak, a kad bi bila, onda bi slijedilo da praktično bilo što može biti brak – što (mislim) ni LGBT osobe ne bi prihvatile.

Jesmo li ovim argumentima postali protivnici osoba s homoseksualnim sklonostima? Nadam se kako nitko od mojih čitatelja nije – ja sigurno nisam. Sve protiv čega smo se postavili ovdje je mogućnost istospolnih brakova. Ovo bi bilo kao tvrdnja da ako se postavite protiv mogućnosti trokutastih četverokuta, onda ste postali protivnici osoba s geometrijskim sklonostima. Ne. Nadam se kako volimo osobe s geometrijskim sklonostima. Samo tvrdimo kako neki navodni geometrijski likovi ne mogu postojati. Isto tako i u slučaju LGBT osoba i istospolnih brakova.

Temeljimo li svoje ideje na religiji ili nekom svjetonazoru koji pobornici prava na istospolne brakove ionako ne prihvaćaju? Ako ste pročitali članak, mislim kako je jasan odgovor: ne.

Imaju li osobe u istospolnoj vezi pravo na brak? Tri misli:

(1) Ako je – kao što smo pokušali argumentirati – istospolni brak nemoguć, onda ne može postojati pravo na njega jednako kao što ne postoji pravo na nejestivu pizzu ili diktatorsku demokraciju. Budući da takve stvari u principu ne postoje, onda nema prava na njih.

(2) Prava se temelje na naravi. Ljudi imaju prava zato što su ljudi – zato što su određena vrsta bića s razumom i voljom. Kamenje nema prava (npr. „pravo ne biti bačeno za zabavu u jezero“) jer je kamenje; jer mu nije u naravi biti takvo biće koje je nositelj prava. Moj pisaći stol nema prava (npr. „pravo ne biti predmetom na kojem se drže knjige iza ponoći“) jer mu nije u naravi biti takvo biće koje je nositelj prava. Dakle, prava se temelje na naravi. Sad, možemo imati pravo na nešto što bismo po naravi trebali imati, ali nam je uskraćeno. Npr. pristup hranjivim tvarima, zaštita od nasilja itd. Ali istospolni brakovi nisu nešto što bismo po naravi trebali imati, ali nam je uskraćeno – ni sam brak to nije, a pogotovo nešto što je nemoguće, kao istospolni brak.

(3) No, recimo da ne mislite kako se prava temelje na naravi. Ali, sve na čemu bi se onda mogla temeljiti je puka pravna odredba – pravna volja naroda ili moćnog pojedinca ili koga god već. Onda se prava temelje na pukoj pravnoj odluci. Ako je tako, onda pukom pravnom odlukom većine možemo samo proglasiti kako nema prava na istospolne brakove i neće ih biti. Slučaj zatvoren.
Je li dopuštanje istospolnih brakova analogno dopuštanju međurasnih ili međunacionalnih brakova? Ne. Zato što je u tim slučajevima narav braka očuvana. Narav braka nije „biti zajednica između bijelca i bjelkinje“ ili „biti zajednica između Ruskinje i Rusa“, već „biti zajednica između muškarca i žene.“

„Ali, prije 60 godina nije se Afroamerikancima dopuštao ulazak u kina. Danas vidimo da je to bilo nemoralno. Danas im dopuštamo ulazak u kina. Isto tako će biti i s istospolnim brakovima.“

Sve što ovo pokazuje je kako se dogodila moralna promjena – na bolje, dakako – s obzirom na tretman Afroamerikanaca u nekim zemljama. Ali to ništa ne govori o moralnosti drugih promjena – poput one o istospolnim brakovima. Ankete pokazuju kako su prioriteti današnje generacije mladih (u koju i ja spadam) više sebični i materijalistički, a manje idealistički i nesebični negoli prioriteti prijašnjih generacija. Znači li to da smo ostvarili napredak?

Mislim kako je jasna ispraznost ovakvih argumenata te se nadam kako smo vidjeli da su argumenti suprotnog stajališta (u kontrastu njima) ne-isprazni. Stoga, istospolni brakovi nisu poput mojeg mogućeg doručka, već poput ničijeg nemogućeg oženjenog neženje.

Hrvoje Juko


Objavljeno: 15. lipnja 2013.

Možda vam se svidi