Tako jučer, sjedim u klupi, na misu zahvalnicu, do mene se poredali moji klinci nakićeni svojim neodoljivim osmjesima. Kao obično, bacim pogled na svetohranište. „Danas sam tako ispunjena radošću“, kažem Mu.

Ljudi se okupljaju, nema nas kao na Božić, ali ima nas, ima.

Započne misa, pjesme one drage, božićne, pa si dam srcu i glasu oduška. Moja mrvica pjeva “Isuse mileni, Bože moj, srce ti dajem da sam tvoj” i tak je slatka, da mi ostali samo izmjenjujemo poglede i osmijehe, onakve, kakve samo raspjevano dijete može izazvati.

Misa teče, propovijed na pola, kad odjednom, totalni mrak. Ništa čudno, već je danas jednom nestalo struje. Osjećaj nevjerojatan. Mrak je gotovo neprovidan. Al za čas priviknu se oči. Župnik nastavlja kao da ništa nije bilo, ubaci, doduše, jednu od svojih poštapalica, ali nema prekida. I razglas je ugasnuo pa ga čujemo, ono, kao nekad, čistom akustikom.
Za čas, pale se po crkvi male baterijske lampe bijelog svjetla, mobiteli, osvjetljavaju djelomično prizore na svodu i zidovima… Sv. Ivan, žena koja donosi dar Mariji… Časna ustaje i pali svijeće na oltaru. Netko prilazi i osvjetljava župniku da može čitati. Sve se odvija u potpunom miru. On tako osvjetljen bijelim svjetlom čita propovijed. Oltar osvijetljen samo svjetlom svijeća. Kako dobro, pomislim.

Nakon nekog vremena vrati se struja , misa ide dalje, pjeva se, kad opet nestanak, al čuj, mada su orgulje utihnule, pjesma se nastavlja, s još nekim dodatnim zanosom.

I sjetim se kako je to bilo nekada. Sjetim se braće naše u drevnim katakombama, koji su s jednakim takvim mirom, stjerani u mrak, slavili Boga. Sjetim se prvih kršćana koji su se tako okupljali oko Gospodina u, za njih, mnogo gore vrijeme.

I vidim sasvim jasno: kad čovjek makne sve blagodati današnjice, ostaje čista i divna, mirna i dostojanstvena, zanosna i predana vjera u srcima moje braće i sestara. To je ta struja koja godinama teče kroz kršćanske duše. Živa voda, nevidljiva okom, ali dohvatljiva očima duha, osjetilima srca. Snažna, a ipak prožeta mirom, nepromjenjiva.

I tako, svjetlo pa mrak, opet svjetlo, vječna mjena svih života.

Tebe Boga hvalimo pak sva pod svjetlima… Bog naš, orgulje, serafini, kerubini i mi… Kako na nebu, tako i na zemlji… Veličanstvena pjesma spaja nas u jedno.

Još koja riječ o protekloj godini i pođimo.

Na kraju mise, opet mrak, ministranti sa svijećama polaze osvijetliti ljudima put iz crkve, oprezno gaze, brižno čuvajuć svjetlo. Mali otoci svjetla putuju između nas. Koje li simbolike u ovoj misi, pomislim.

Koje li poruke. Kažu, sve se promijenilo, a ja vidim da nije. Isti je Krist koji nas kroz tisućljeća okuplja, ista je milost, ista vjera, isti duh. Samo nam ga ponekad blještavilo ovoga svijeta prikrije. Prikrije, ali ne mjenja. Ne mijenja ni Njega, ni nas.

Razumijem što želiš. Odbacit ću svaki privid i ući u čistu prisutnost, Tebe i braće svoje, jer tu si više nego bilo gdje drugdje: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Mt, 28,20) “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje Ime i ja sam s njima.” (Mt, 18,20)

Zahvaljujem Ti na ovoj, još jednoj posebnoj misi, divan si, Bože moj, čudesan je put tvojih obraćanja mojoj duši. Volim tu tvoju kreativnost u načinima kako mi se obraćaš. I onda kažu neki da šutiš. Ma ne šutiš ti, samo na drugačiji način govoriš.

I tako poželim dan kad ću ti napokon moći čuti glas. I smijeh. Veselim se čuti jednom tvoj smijeh. Pa te, evo, na kraju molim, sačuvaj i mene i svu moju braću i sestre u milosti…
Ma, ne, premalo je to. Okupi nas SVE Gospodine, privuci na svoje srce svakog čovjeka, jer želim svima to što sama osjećam. Budi nad nama, sa nama, pred nama i u nama, svakog dana ove nove nam godine, budi, budi s nama do svršetka svijeta. Kako na nebu, tako i na zemlji, Gospodine. Neka dođe tvoje kraljevstvo. Neka bude volja tvoja. Amen. Amen, Gospodine.

Daniela Bobinski