Optuživanje religije za najveća zla ovoga svijeta ideja je na kojoj počiva dobar dio retorike suvremenog ateizma. Ideja je to koju potenciraju uvodni kadrovi filma “Zeitgeist”, koju agresivno promiču predstavnici pokreta “novog ateizma” poput Dawkinsa, Hitchensa i njima sličnih, i koja je u posljednje vrijeme, čini se, naišla na plodno tlo i među širokim narodnim masama kao argument protiv religije.

Religija

Inkvizicija, križarski ratovi, bombaši samoubojice i razni oblici fundamentalističkog terorizma – primjeri su koji se obično izvlače “iz naftalina” u svakoj raspravi o vjerskim pitanjima, makar s temom ne imali nikakve veze.

Takvi protuvjerski argumenti su, međutim, bezvrijedni i postoje barem dva razloga zašto ih treba odbaciti:

1. Argumentacija “ad hominem”

Sa čisto logičke točke gledišta, riječ je o školskom primjeru logički pogrešne “ad hominem” argumentacije. Pod ovim se nazivom u logici smatra pogrešno argumentiranje gdje se ne osporava sama sporna tvrdnja, nego se pokušava diskreditirati osobu (ili, u ovom slučaju, kolektiv) koja tvrdnju zastupa1. Upravo je o tome riječ i u ovom slučaju. Naime, predmet spora u raspravama između vjernika i ateista nije pitanje jesu li vjernici griješili, pa i činili zločine kroz povijest. Nitko ne osporava da jesu; štoviše, griješe i danas. Predmet spora je, naprotiv, pitanje je li istinit nauk vjere? A razmatranje bilo čijih zločina kroz povijest neće nam dati odgovor na ovo pitanje.

Retorički trikovi

Ateisti koji se služe navedenim argumentom, čini se, razmišljaju otprilike ovako: “Kroz povijest su, u ime religije, učinjeni mnogobrojni grozni zločini. Dakle, Boga nema, a nauk vjere je pogrešan”. Ne treba biti osobito veliki logičar da bi se vidjelo da je ovakvo zaključivanje logički neispravno: zaključak ne slijedi iz premisa. Radi se, kako je već rečeno, tek o retoričkom triku koji ne cilja na razum, nego na emocije sugovornika.

Nauk vjere je ili istinit ili neistinit. Ako je istinit, onda je istinit – zločini učinjeni od strane vjernika, pa i u ime religije, tu neće ništa promijeniti na stvari, koliko god ih bilo i kako god grozni bili. Ako je pak neistinit, onda je neistinit – opet, ne zbog nečijih zlih djela, nego jer je takav u sebi. No u tom slučaju treba nezavisnim argumentima dokazati da je neistinit. A na ovim stranicama nalazi se mnoštvo argumenata za istinitost crkvenog nauka, kao i mnoštvo osvrta kojima se osporavaju pokušaji protuargumenata.

U svakom slučaju, ostaje činjenica da su moralno problematična djela vjernika potpuno irelevantna za pitanje istinitosti nauka vjere, a time onda i za poželjnost ili nepoželjnost pripadanja Crkvi. Ako se istinitost nauka vjere pokušava “osporiti” na način da se blate (opravdano ili neopravdano – sasvim je svejedno) ljudi koji su taj nauk zastupali, očito je riječ o gruboj logičkoj pogrešci2.

2. Selektivno pamćenje

Zagovornici iznesenog ateističkog argumenta pate, čini se, od selektivnog pamćenja. Dok se zgražavaju nad zločinima povezanima s religijom i počinjenima prije mnogo stotina godina, zaboravljaju na daleko veće žrtve deklarirano ateističkih režima, počinjenih nedavno, u vrijeme koje neki još i danas pamte. Brojke su zastrašujuće: žrtve se broje u milijunima. Bezbožni komunistički režimi bili su u stanju u svega nekoliko tjedana pobiti više ljudi nego sve religije zajedno u četiri tisuće godina.

Donja tablica rezimira žrtve zločina ateističkih komunističkih režima3:

Narodna Republika Kina65 milijuna
Sovjetski Savez20 milijuna
Kambodža2 milijuna
Sjeverna Koreja2 milijuna
Afrika1.7 milijuna
Afganistan1.5 milijun
Komunističke države Istočne Europe1 milijun
Vijetnam1 milijun
Latinska Amerika150,000
Aktivnosti međunarodnog komunističkog
pokreta i komunističkih partija izvan vlasti
10,000

Zloglasni Hitlerov nacistički režim, čije se žrtve također broje u milijunima, iako se iz propagandnih razloga nije želio upuštati u tako otvoren i naglašen sukob s religijom kao njegova komunistička braća, bio je isto tako sekularni (nipošto vjerski) sustav4.

Već za vrijeme Francuske revolucije, koja je po prvi put na velika vrata uvela sekularizam u europska društvena kretanja, u ime istog sekularizma ubijeno je između 18.000 i 40.000 ljudi (pod optužbom “kontrarevolucionarne djelatnosti”). U usporedbi s gornjim brojkama to može izgledati malo, ali to je još uvijek više žrtava u samo 10 godina u jednom ograničenom području Francuske, nego od svih triju inkvizicija5 zajedno tijekom pet stoljeća i u cijelom svijetu.

U svjetlu ovih brojki, čini nam se da je optuživanje religije za najveća zla u povijesti primjer teškog licemjerja.

No osvrnimo se ipak na neke prigovore kojima se ateisti pokušavaju obraniti od ovih za njih nezgodnih činjenica i njihovih implikacija:

Prigovor 1: “Svaka žrtva je previše”.

Netko će, suočen s navedenim brojkama, možda reći: “Nije uopće bitno tko je koliko ljudi pobio; svaka žrtva je previše. Zato se religija ne može braniti pozivanjem na žrtve bezbožnih režima”. Slažemo se da je svaka žrtva previše, ali onaj tko misli da su brojke nebitne ne bi trebao ni započinjati raspravu optužujući religiju za sva (ili barem ona najveća) zla u povijesti. Smisao navedenih brojki nije u tome da se relativiziraju zločini vjernika, nego da se ukaže na objektivne činjenice i da se pokaže da ateistički argument o religiji kao uzroku najvećih zala jednostavno ne stoji.

Prigovor 2: “Ateistički zločini nisu počinjeni u ime ateizma”.

Često se čuje i ovakav odgovor: zločini vjernika su počinjeni u ime religije, dok zločini ateista nisu počinjeni u ime ateizma. To bi valjda trebalo značiti da je religija na neki način odgovorna za “svoje” zločine, dok je ateizam po tom pitanju čist i nevin, pa bi zato trebalo prihvatiti ateizam, a s indignacijom odbaciti religiju. Naš odgovor na ovo je trostruk:

a) Promašeni prigovori

Prvo, ovaj prigovor nema veze s raspravom. Cilj je bio osporiti jednu konkretnu ateističku optužbu koja tvrdi da je religija uzrok najvećih zala u povijesti – i ona je osporena. Demonstrirali smo da najveća zla s religijom nemaju veze, štoviše, da su u snažnoj korelaciji upravo s njenim odsustvom. Time također automatski pada u vodu i ono što se ovakvim argumentima obično pokušava prešutno sugerirati, a to je da bi svijet bez religije nekako bio bolji. Imali smo prilike vidjeti kako izgleda svijet bez religije, a koliko je on “bolji” ljudi su iskušali na vlastitoj koži. Je li pojedini zločin počinjen u nečije ime ili ne, u kontekstu ovoga razmatranja ne mijenja ništa na stvari.

b) Dvojbene teze

Drugo, teza da ateistički zločini nisu počinjeni u ime ateizma je dvojbena. Zločini su svakako počinjeni u ime bezbožnih ideologija, u kojima ateizam predstavlja bitan aspekt; počinjeni su, dakle, u ime nečega čiji je militantni ateizam bitan dio. Od ove spoznaje ne treba bježati.

c) Ključna uloga ateizma

Treće, kao što su primijetili neki analitičari6, vrlo je izvjesno da je ateizam u zločinima bezbožnih režima odigrao i ključnu neizravnu ulogu. Jer, kao što je davno rekao Dostojevski, “ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. Svijest o Bogu kao sucu kojemu ćemo nakon smrti odgovarati za svoja djela služi barem donekle kao određena, iako nesavršena, kočnica koja će od zločina odvratiti mnoge vjernike koji bi se u drugim okolnostima na zločin lakše odlučili7. Kod ateista, takve svijesti, pa onda ni kočnice, nema. Naravno, time ne osporavamo da ateist i pored toga može biti moralna osoba, katkada i moralnija od pojedinih vjernika8.

Opravdanje moralnosti

Međutim, premda može biti moralan i premda katkada to u mnogim aspektima i jest, ateist će teško objasniti sebi i drugima zašto biti moralan; bit će mu dakle teško smisliti teoretsko, intelektualno opravdanje svoje moralnosti. Ta moralnost je zapravo nešto što je on kroz odgoj preuzeo iz šire društvene sredine, sredine koja je sama još uvijek barem donekle i barem povijesno uvjetovana religijom. Ateist je tu moralnost u svome djetinjstvu i mladosti usvojio nesvjesno i na razini emocija, ali ona je kod ateista nešto bez čvrstog intelektualnog temelja. I zato, premda će kod većine ateista te davno usvojene emocije poslužiti kao temelj određene etičnosti kroz čitav život, ipak neće kod svakoga.

Zašto biti moralan?

Netko će se ipak zapitati: zašto? Zašto biti moralan? I ne želeći priznati Boga za gospodara, neće naći odgovora, osim možebitnih privremenih odgovora u činjenici da mora poštovati zakon da bi izbjegao represivnom aparatu države, ili u činjenici da je u svakodnevnom životu i dalje ovisan o drugim ljudima i da ih zato iz interesa treba poštovati. No dođe li u poziciju apsolutne vlasti, i ovi razlozi nestaju. I zato će često se dogoditi – a o tome nam svjedoči povijest – da će, bez te “kočnice” u obliku svijesti o Bogu pred kojim će i on polagati račune, zabrazditi u teške zločine. Stoga se čini vrlo izvjesnim da je upravo ateizam bitan faktor koji objašnjava zamašnost zločina ateističkih režima. Neovisno o tome u čije su “ime” oni izvršeni.

Prigovor 3: “Zločinci i nisu bili pravi ateisti”.

Neki će ateisti pokušati opravdati ateizam od ovih zločina te na neki način i odgovornost za njih prebaciti na religiju. Tako će reći da je Staljin “popovski đak” (jer je u mladosti studirao teologiju), da je Hitler rođenjem katolik, i tome slično. Ova primjedba je možda najmanje uvjerljiva od svih. U trenutku kad su činili zločine ovi monstrumi bili su se odavno odrekli religije; bili su ateisti i zločine su počinili kao ateisti. Nekakva rasprava o njihovom porijeklu i ranijim afilijacijama ne može osporiti ovu činjenicu.

Umjesto zaključka: Kako su zla ovoga svijeta uvijek konsternirajuća bilo povijesnim ponavljanjima, bilo novim oblicima, takva će biti i buduća optuživanja religija jer se njihovim prozivanjima smještaju u ambijent i uvjete kamo bi najmanje trebala pripadati.

Viktor Verić | Katolik.hr


1. Vidi npr. Gajo Petrović, Logika, 26. izdanje, Element, Zagreb, 2007, str. 190.
2. Poneki će se dosjetljivi kritičar religije u ovom trenutku možda pozvati na Isusove riječi: “dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim” (Mt 7,17). Time će pokušati dati novi život svome argumentu. Naime, ako je istina to što Isus govori, ne pada li onda barem kršćanstvo (ako već ne svaka religija) na svojim vlastitim kriterijima, s obzirom na sva zla koja su kršćani kroz povijest učinili? Odgovor je opet negativan. Ovu optužbu je vrlo lako pobiti; potrebno je samo malo pažljivije razmotriti riječi evanđelja i zapitati se što je u ovom slučaju “stablo”, a što “plod”?
Općenito govoreći, u analogiji kojom se Krist služi, “stablo” je onaj princip iz kojega proizlaze djela koja naziva “plodovima”. Ako se pod “plodovima” ovdje misli na zla djela pojedinaca (kršćana), pitamo se koji je to princip iz kojega su ta djela nastala. Je li to kršćanstvo? Očito da nije, jer kršćanski nauk vjere ih sigurno nije potaknuo na takve čine. Osim toga, kad bi taj princip bio kršćanstvo, tada bi svi kršćani bili zločinci. No to neće tvrditi čak ni najogorčeniji protivnik kršćanstva. Naprotiv, čini se da je taj princip upravo neposlušnost i nepridržavanje nauka kršćanstva i popuštanje vlastitim ljudskim slabostima. “Stablo” o kojem govorimo su sami ti ljudi, odnosno njihova slobodna odluka kojom su odlučili činiti zlo.
3. Izvor: Crna knjiga komunizma, citirano na http://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_knjiga_komunizma.
4. Iako se katkada pokušava insinuirati neka povezanost između katoličanstva i nacizma, takve optužbe su besmislene. Naime, premda se u svrhu propagande i stjecanja saveznika Hitler u javnim nastupima suzdržavao od otvorenog obračuna s kršćanstvom, njegovi suradnici poput Speera, Goeringa, Bormanna i drugih svjedoče da je religiju, a osobito kršćanstvo, smatrao opasnošću i razmišljao o načinima kako da ih u potpunosti eliminira (neke od tih izjava izrečenih u užem krugu objavljene su u knjizi “Razgovori za stolom”).  No nije smatrao oportunim upuštati se u otvoren sukob. Umjesto toga, govorio je, “Neka kršćanstvo umre prirodnom smrću”.
Njegove su riječi, također, izrečene u užem krugu suradnika. “Doći će vrijeme kad će znanost odgovoriti na sva pitanja” (neobično slično retorici današnjih ateista). U jednom razgovoru u srpnju 1942. izjavio je sa žaljenjem kako su mu odredbe konkordata “glavni okovi” za njegovu crkvenu politiku u Reichu. Ali “kad rat završi, bit će i konkordatu kraj”.
Vatikan je sa svoje strane oštro osudio nacizam još 1937. godine enciklikom “Mit brennender Sorge”. O bitnoj suprotstavljenosti nacističkog režima kršćanskoj vjeri svjedoče i žrtve mnogih kršćana koji su pod ovim režimom platili životom; dovoljno je spomenuti svećenika sv. Maksimilijana Kolbea, redovnicu sv. Edith Stein (oboje pogubljeni u Auschwitzu), ili pak katoličke laike Klausenera i Junga ubijene 1934. Iako sekularisti rado skreću pozornost na fotografije koje je moguće naći na Internetu i koje sugeriraju srdačan odnos nacističkih dužnosnika s predstavnicima Crkve (npr.  rukovanje sa svećenicima), ove slike su iz rane faze njegova režima. Tada je još nastojao prikupiti što je moguće više saveznika i dok još nisu bile općepoznate njegove zločinačke namjere. One će na vidjelo isplivati tek kasnije.
5. Povijest poznaje tri inkvizicije: srednjovjekovnu, rimsku i španjolsku. Ova posljednja, koja je u biti bila svjetovna ustanova u službi španjolskoga kralja, slovi kao najzloglasnija. Ipak, novija istraživanja pokazuju da su i njezine žrtve bile kroz povijest višestruko preuveličavane iz propagandnih razloga; vidi npr. http://www.catholiceducation.org/articles/history/world/wh0008.html.
6. Usp. Dinesh D’Souza, What’s So Great About Christianity.
 7. Dakako, poštivanje moralnog zakona posljedično vodi i do konkretne dobrobiti za čovjeka već i u ovom svijetu (mira, sreće, smisla života i sl.). Naprotiv ponašanje koje je moralno pogrešno dovodi do upadanja u isprazan život, što je također posljedica, i to krivih stavova.
8. Izuzmemo li, dakako, samu nevjeru, koja je objektivno nemoralan čin sama u sebi. Premda mentalitet današnjeg čovjeka to teško može prihvatiti.