Zašto smo ubili Boga?

Hvaljen Isus i Marija!

Što bi se dogodilo s čovječanstvom da Isus nije bio razapet, odnosno da je nastavio živjeti? Znam da je Isus opraštao grijehe, liječio bolesne, izganjao zloduhe i dizao mrtve i prije svoje smrti i uskrsnuća. Međutim, znam i da smo spašeni njegovom krvlju i da Duh Sveti, Branitelj, ne bi došao da Isus nije otišao. Dakle, ono što me zanima jest kako to da je ljudski rod „nagrađen“ (oprostite mi ako sam preizravan) vječnim životom tako što smo ubili Boga?

***

Poštovani!

Gotovo 400 godina prije Isusova rođenja filozof Platon je u svom djelu Država spekulirao o tome što bi se dogodilo savršenu pravedniku kada bi on došao na svijet. Njegov je zaključak da će pravedan čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka i, poslije svih tih muka, napokon još i proboden (neki prevode i kao razapet na križ).

Stari zavjet, polazeći od mentaliteta tvrdokornih grešnika, navješćuje isto:

Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju,

predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.

On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim.

On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu.

Život njegov nije kao u ostalih

i njegovo je ponašanje nastrano.

Smatra nas patvorinom

i uklanja se od putova naših kao od nečisti. On svršetak pravednika proglašava sretnim

i hvali se da mu je Bog otac. Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak.

Jer ako je pravednik Božji sin,

On će se za nj zauzeti

i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih.

Zato ga iskušajmo porugom i mukom

da istražimo blagost njegovu

i da prosudimo strpljivost njegovu.

Osudimo ga na smrt sramotnu,

jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.

(Mudr 2,12–20)

Prema tome, nažalost, zbog činjenice da je ljudski rod svojim grijesima Sotonu postavio za „kneza ovoga svijeta“ (usp. Iv 12,31), susret Pravednika s tim svijetom i nije mogao završiti drugačije. Isus, doduše, spominje mogućnost da prizove legije anđela da ga obrane (usp. Mt 26,53), ali odmah i otklanja tu mogućnost. Zašto? Jer Gospodinu nije bilo do toga da sačuva svoj život, nego da ga preda za nas, za naše spasenje. Tako je iskoristio priliku da vrhunac ljudskih grijeha – kristoubojstvo – pretvori u uklanjanje prepreke grijeha i smrti između Boga i čovjeka, što se dogodilo po njegovoj smrti i uskrsnuću, odnosno po žrtvi ljubavi koju je prikazao Ocu za nas.

Imaš pravo da nema većega paradoksa: mi smo Bogu dali smrt, a on je nama zauzvrat, i to po tom istom događaju, podario život. No ne radi se ovdje o nagradi, to nipošto! Sveti Pavao na nebrojenim mjestima ističe da se tu radi o čistoj milosti, o tome da naša djela s tim nemaju nikakve veze, odnosno da nam je Bog iskazao toliku ljubav ne zbog naših djela, nego upravo usprkos njima. Tako čitamo u Poslanici Rimljanima: „Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,6–8).

Tu se krije i odgovor na tvoje pitanje: „Kako to?“ Taj je odgovor samo i jedino neizmjerna i zadivljujuća Božja ljubav prema nama. Btb

don Damir