Molitvi je svojstveno da se želi proširiti, zauzeti sve više vremena i prostora.

Ali ne nužno na način da produžuje vrijeme određeno za molitvu. Posao i konkretna životna situacija postavljaju granice, a molitva sve više prožima ono što činimo. Radimo u Božjoj prisutnosti, praćeni Njegovim pogledom. Više nismo sami, Bog je s nama. Postoji uvijek nezamjetno podvodno strujanje „pozornosti pune ljubavi” koja ne ometa posao nego nam sve više poboljšava pozornost potrebnu za naš rad. Postoji nutarnje slušanje, budnost, svjesnost na višoj razini, perspektiva vječnosti.

Postoji stalno obnavljani sursum corda (gore srca), kao u psalmu 123: „Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje.” (1-2). Čovjek je sve više, neodoljivo guran nazad u svoje središte.

Tekstovi psalma potiču nas da ne podižemo svoj pogled prema Bogu samo zato što ga ljubimo — onaj tko ljubi ima potrebu stalno gledati ljubljenoga — nego i zato da bismo znali što nam je činiti. U Boga gleda­mo kako bismo u svakom trenutku mogli prepoznati Njegovu konkretnu volju, Njegovu „zapovijed”. O ovim zapovijedima psalam 119. oduševljeno govori: „Evo čeznem za naredbama tvojim” (40), „po tvojim naredbama postajem razuman” (104), „Gle, naredbe tvoje ljubim, o Jahve”(159). „Prȁva je naredba Jahvina – srce sladi; čista je zapovijed Jahvina – oči prosvjetljuje.” (Ps 19, 9).

Pogled na Boga upravlja našim poslom. Nastaje savršen sklad molitve i rada prema onom ora et labora (moli i radi). Odlaziti na posao više ne znači ostavljati molitvu jer čovjek gleda cijelo vrijeme na Boga kako bi znao što i kako treba činiti. „Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama jer ja uvijek činim što je njemu milo.” (Iv 8, 29).

Poticaj za molitvu možemo pronaći u monaškoj tradiciji u kojoj je molitva zauzimala posebno mjesto.

Redovnik živi u molitvi kao riba u vodi. Molitva je njegovo disanje, njegova ‘supruga’.

Kao što svi znamo, tradicija nam je ostavila dva tipa redovnika: eremite i cenobite. [1] Eremit se osjeća pozvan na život u osamljenosti. Cenobit naprotiv živi, kao što sama riječ kaže, (cenobit = koinos bios) život u zajednici.

Eremit ima, kad se govori o molitvi, samo jedno pravilo: moliti bez prestanka. Sve što čini služi samo jednom: uvijek moliti. On je slobodan za molitvu. Nije potrebno držati se nekog čvrstog dnevnog reda, strogo određenog vremena za molitvu, nego raditi što srce traži, samo je to u skladu s neprekidnom molitvom.

Kod cenobita je obratno. On ima dnevni red koji određuje kad će moliti, a kad raditi. Obroci, odmor, spavanje, sve je točno određeno.

Svaki čovjek ima, ili bi trebao imati nešto i od eremita i cenobita. Oba nam govore nešto bitno o molitvi. Od eremita možemo naučiti neprekidno moliti. Isus nas poziva „da uvijek molimo” (Lk 18, 1), a Pavao piše: „Molite se bez prestanka” (1 Sol 5, 17). Onaj tko se ne moli bez prestanka nije još uvijek zbiljski otkrio molitvu.

Naprotiv, od cenobita se možemo naučiti moliti uvijek u određeno vrijeme, određeni dio dana (pola sata, sat, dva sata) posvećujemo molitvi, neodgovorno ne preskačemo vrijeme molitve, i sa svetom se tvrdoglavošću pokušamo držati toga vremena.

Postoje ljudi, ima ih i više nego mislimo, kojima je lako živjeti s Bogom, koji u svemu što rade imaju jasan osjećaj Božje prisutnosti. Poput eremita stručnjaci su u ovome. Ali se može dogoditi da nemaju samo vremena sjediti „do nogu Gospodinovih” kao Marija u Betaniji (Lk 10, 39). Za njih bi bilo dobro da rade kao i cenobiti i rezerviraju vrijeme za molitvu, samo molitvu, u svom dnevnom programu. To bi značilo jasno proširenje nji­hove stalne molitve i spriječilo bi polagano umanjivanje i umiranje molitve.

Drugi su opet odlični „cenobiti” i u svim se prili­kama i neprilikama drže svog molitvenog programa.

Ali se može dogoditi da u tome ima previše dužnosti, žive od dojma da su učinili što je trebalo učiniti dok su „odsjedili” svoje vrijeme za molitvu. Oni bi trebali poticati i u sebi razvijati unutarnjeg eremitu i prisjetiti se da molitva nije vježbanje nego život, da nije moguće zaključati molitvu u točno određeno vrijeme, da molitva, ako je prava, uvijek teži za neprestanošću.

Što najviše sprečava molitvu, što radi protiv njezine naklonjenosti da postane neprekidna molitva?

Možemo spomenuti nekoliko zapreka, ali se želim zaustaviti na trima koje su po mom mišljenju najopa­snije.

Prva zapreka je zauzetost samim sobom. Ako je po prirodi molitve usmjeravati svoj pogled prema Bogu ili dozvoliti Božjem pogledu da počiva na nama, onda je sasvim jasno da se molitva radikalno prekida kad se zatvorimo u same sebe.

Ovo se može dogoditi na različite načine. Nepo­trebni problemi, fantazije (budni snovi) ili pretjerano samoraščlanjivanje. Željeti upoznati samog sebe za svaku je pohvalu, ali promatranje vlastitog duševnog života nije u prvom redu ono što nas vodi upoznavanju samog sebe, nego činjenica da smo izloženi Božjem po­gledu i dozvoljavamo mu da nas gleda. Njegov pogled razotkriva našu stvarnost. Duh je onaj koji nas uvodi u istinu (Iv 16, 13), ne mi. A Duh je ljubav. Ono što Duh otkriva u nama izrazito je lako prihvatiti zato što je to Božji pogled pun ljubavi, pogled koji ne samo ra­zotkriva nego i liječi. Ono što nam samoraščlanjivanje stavlja pred nas vodi nas zapravo često u ogorčenost i potištenost.

Sebičnost se puno puta pokazuje u samilost koja činjenično podiže čvrst zid između nas i Boga. Tako dugo dok ostajemo u samilosti nemoguće je dosegnuti Boga. Istina, možemo biti uvjereni da se nalazimo u teškoj situaciji, možemo plakati od boli i tuge. Ali ako smo se uživjeli u činjenicu da smo jadni, onda smo upali u začarani krug. Iskreno moliti i prizivati Božju pomoć za ono od čega trpimo u sebi znači izlaženje iz nas samih, i tako postajemo spremni „pomoći” Bogu da nam pomogne. Molitva i samilost ne mogu se sjediniti.

Druga zapreka je naš kritički stav. Osuđujemo i prosuđujemo previše olako. „Vi sudite po tijelu, ja ne sudim nikoga”, kaže Isus (Iv 8, 15). Postoji apsolutna nespojivost između naše prosudbe i Božjeg pogleda punog ljubavi. Kad osuđujemo subrata, tada okrećemo leđa Bogu i Njegovoj ljubavi. Tada mu onemogućujemo da prebiva u nama i da se u nama osjeća kao kod kuće. Ljubav i osuda ne idu zajedno. Molitva postaje grubo prekinuta kad počnemo kritizirati subrata ili susestru. (Kritički „osjećaji” ne moraju biti opasni, samo ako s njima ne sklopimo savez.)

Ali je sasvim suprotno kad počnemo moliti za subrata. Tada se malo po malo topi kritičko držanje prema njemu. Upoznajemo ga kakav on uistinu jest, a to znači kakav je u Božjim očima. Klaus Hemmerle pripovijeda: „Kad sam nakon nekog vremena posjetio jedan samostan u svojoj biskupiji, dobrodošlicu mi je izrazila starija predstojnica riječima: ‘Poznajem vas vrlo dobro.’ Bio sam iznenađen i uzalud sam u svom sjećanju prelistavao sva poznanstva. Nisam je pronašao. Predstojnica je nastavila: ‘Kad za nekoga puno molite, onda ga i poznajete’.” [2]

Treća zapreka je duševno ili tjelesno preopterećenje (stres). Stres blokira susret s Bogom. To znači da sve sam želim činiti bez Božje pomoći i bez povjerenja u Njega. Uzimam život u vlastite ruke umjesto da ga položim u Božje ruke.

Stres je očiti pokazatelj jedva uočljive pobune protiv Boga: pobune što mi daje previše posla a istovremeno mi ostavlja malo vremena na raspolaganju. A pobuna protiv Boga nespojiva je s kontemplativnom molitvom.

Onaj tko je vjeran i odan, primijeti kako život malo po malo postaje molitva. Opasnost nije više tako velika da radimo previše ili užurbano i na taj način izgubimo svoju dušu. Kad smo shvatili, ali uistinu shvatili, da nas Bog poznaje, da nas ljubi, da živimo Njegovom snagom, tada se možemo predati a da ne izgubimo sami sebe. Čovjek je jedno s Bogom, s Njim koji uvijek djeluje: „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.” (Iv 5, 17).

Ali ispravno shvaćanje da nas Bog ljubi imamo tek kad uvidimo da Božja ljubav ne isključuje naš grijeh, nego da je i grijeh uključen u ljubav. Kad znamo da je sve u nama obuhvaćeno ljubavlju, čak i naš grijeh, ništa nas više ne može spriječiti u shvaćanju da Bog može učiniti velike stvari. Kraj je strahu i nedostatku samo­pouzdanja jer se raspukla obmana da se Bog okrenuo od nas. Sad možemo vjerovati da nas želi upotrijebiti sa svom našom slabošću i lomljivošću.

Bog ima osobitu sklonost za nemogućim. Cijela je povijest spasenja oslikana ovom sklonošću. Sad mo­žemo vjerovati u ovu nemoguću strategiju, kad smo i sami u nju umiješani.

Cijeli naš život, sve što činimo prožeto je sve više onim božanskim ,,u početku”. Ne dajmo se prestrašiti ovim nadljudskim zadatkom. Otkako je Bog postao čovjek, više nijedan zadatak nije nadljudski. Osim toga zadatak nikad ne obuhvaća više nego što nam Bog daje da učinimo upravo sada, u ovom trenutku. Nije nam potrebno više snage da napravimo sljedeći korak.

Mi smo kao planinari. Doći na vrh brda može izgle­dati nemoguće. Ali možemo napraviti još jedan korak, i još jedan, i još jedan. Kad smo napravili dovoljno puno koraka, iznenada smo na vrhu brda.

Svaki mali korak je sam sebi dovoljan, novi poče­tak, novo stvaranje. Ništa više nije potrebno da bismo potpuno bili u skladu s Bogom. Više ne gomilamo sve moguće zadatke i nastojanja koja ulaze u zadatak, nego uzimamo samo jedan za obradu. Ovo je jedini naš zadatak baš sada. Živimo u vječnom „početku”.

Ja sva pripadam njemu,

Sav posjed moj tek njemu služi sada:

Prepustih se u svemu,

Nit sa mnom sto već vlada

Do ljubav sama i njena naslada. [3]

Život je postao jedna jedina molitva zato što je sve u životu uloženo u ljubav. Da, život je postao „ekstaza” (oduševljenje, zanos), jer je ljubav po svojoj naravi eksta­za. Zaboravlja samu sebe i živi za druge. Do sada je život sadržavao ushićene trenutke: odlučili smo učiniti nešto za drugog. Sada smo kao fontana: ljubav izbija a da mi to ne trebamo željeti ili se truditi. Ekstaza je stalna.

Čak ako i ne činimo nešto konkretno za drugog, ljubav teče u svakom slučaju. Pavao ne opisuje ljubav (agape) kao nešto što se čini. Mi povezujemo ljubav s darežljivošću, dobročinstvima, pomoći, velikodušnošću. Pavao ne čini tako. U svom himnu ljubavi (1 Kor 13, 4-7) ne kaže ni jednom riječju da činimo nešto za druge, nego samo govori o biti za druge.

Sada dobivamo slavu koju nam je Isus obećao: „I slavu koju si mi dao, ja dadoh njima da budu jedno, kao što smo mi jedno” (Iv 17, 22). Slava se ljubavi sastoji u potpunoj predanosti. Ovu je slavu čovjek izgubio grijehom. Istočni je grijeh u tome što je čovjek čvrsto uzeo ono što mu je Bog planirao dati. Ova se slava ponovo uspostavila Isusovom potpunom žrtvom na križu, žrtvom koja je neprestano vidljiva u Euharistiji.

Sada živimo euharistijski, kao predani, žrtvovani ljudi. I zato, također, sudjelujemo i u Isusovoj slavi. U Ivanovu opisu velikosvećeničke molitve riječ doxa (slava) podsjeća nas više puta na riječ dedoka (predao sam). [4]

Bog je tako slavan jer se potpuno predaje. Onaj komu je život postao molitva, a molitva život, dobio je Isusovu vlastitu slavu, slavu da bude potpuno predan, proliven.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Molitva” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.

[1] Benoît Standaert, De driepijlers van de wereld, str. 66-69.

[2] Dein Herz an Gottes Ohr, str. 34

[3] Duhovni spjev, strofa 28.

[4] Pogledaj: De driepijlers van de wereld, str. 123