Sadašnja situacija u svijetu, sa svim svojim izazovima i trpljenjima, nosi sa sobom barem jednu dobru stranu – mnogi od nas imaju više vremena za molitvu nego ikada prije. Trenuci promišljanja sve više su dio našega svakodnevnoga života, barem za one među nama koji ne rade „na prvoj crti” ili se ne moraju brinuti o članovima obitelji koji ovise o njima.

Kako bismo rasli u molitvi, trebaju nam majstori duhovnoga života da bi nas vodili. Majstori molitve su sveci. Kada istražujemo živote svetaca, često uočavamo teme i uzorke, i vidimo kako Bog uvijek iznova otkriva sebe dušama koje to žele, i čini to u svim vremenima. To se veoma dobro vidi u životima triju najvažnijih žena katolkinja koje su živjele u proteklih petsto godina. Sve one nosile su isto ime, a svaka od njih poučava nas nečemu drugome o molitvi.

Sveta Terezija Avilska (1515. – 1582.), sveta Terezija iz Lisieuxa (1873. – 1897.) i sveta Terezija iz Kolkate (1910. – 1997.) primjer su krajnje jednostavnosti toga što znači biti Kristov učenik. Sve su se one suočavale s velikim izazovima, i sve su prolazile kroz razdoblja duhovne tame. No njihov trajni pokretač i temelj bila je žeđ za Isusom puna ljubavi, i njihova želja da druge dovedu k Njemu.

Sveta Terezija Avilska živjela je kao karmelićanka u sjevernoj Španjolskoj. Bila je neumorna reformatorica, koja je provela desetljeća putujući s jednoga na drugi kraj Španjolske. Obilazila je karmelske samostane i postavljala pred njih izazov da se ponovno posvete svojim obećanjima molitve, posta i žrtvovanja za duše. Sveta Terezija u svojem se radu susretala s mnogo otpora, a Bog ju je blagoslovio dinamičnim duhovnim životom, i tako ju podupirao u njezinu teškome poslanju. Sveta Terezija i danas je poznata, i mnogi je vole zbog njezinih spisa o molitvi, koji i dalje nadahnjuju sve ljude koji su na duhovnome putovanju – od najskromnijega početnika do onih koji se bore s velikim duhovnim silama.

Jedan od meni najdražih citata sveta Terezije jest ohrabrenje svima koji su tek započeli s duhovnim životom: „Mnogi koji bi mogli doći do vrha planine molitve ostaju na njezinu podnožju. […] Ponavljam i molim vas da uvijek imate hrabre misli. Zahvaljujući tome, Gospodin će vam udijeliti milost za hrabra djela.” Ključ za postajanje svecem jest razumjeti da nas Bog poziva bliže sebi, što znači da nas želi dovesti gore k sebi. Kada Mu to dopustimo, dobijemo krepost hrabrosti, jer nas ništa ne straši i ne potiskuje našu vjeru. Terezija je znala i doživjela Kristove riječi – On žeđa da ona bude s Njime, a Terezija nikada nije tu istinu smetnula s uma.

Žena koja je naš drugi duhovni majstor dijelila je ime i crkveni red sa svetom Terezijom Avilskom. Sveta Terezija iz Lisieuxa rođena je u Francuskoj krajem 19. stoljeća, i baš poput svoje imenjakinje postala je karmelićankom u tinejdžerskim godinama. Sveta Terezija Avilska imala je osrednji duhovni život sve dok u srednjoj dobi nije silno susrela Gospodina. Sveta Terezija iz Lisieuxa umrla je mlada, s 24 godine, ali je ipak, poput svoje susestre karmelićanke proglašena crkvenom naučiteljicom, također zahvaljujući svojim živim i dubokim spisima o molitvi.

Kako bi objasnila ljubav Boga Oca prema Njegovoj djeci, sveta Terezija služila se živopisnom slikom djeteta koje se nalazi na dnu stepenica, na koljenima i rukama, dok otac stoji na vrhu stepenica. Dijete želi bliskost i blizinu sa svojim ocem, i zato se očajnički želi popeti na prvu stepenicu. No to dijete jedva može puzati, i zato mu penjanje na stepenice ne uspijeva, koliko god se ono trudilo ili se jako željelo popeti na vrh. Otac pun ljubavi vidi svoje voljeno dijete kako se muči, i brzo potrči prema njemu, uzima ga u ruke, i drži ga čvrsto u svojemu naručju.

Sveta Terezija objašnjava da je to središnja dinamika duhovnoga života: mi ne možemo osvojiti Božju ljubav ili „zaraditi” bolji odnos s Njime tako što ćemo činiti više ili više se truditi. Vjera nije natjecanje u tome da vidimo što to mi možemo učiniti za Boga, nego odnos koji započinje Otac pun ljubavi, koji vidi kako ga Njegova djeca pokušavaju pronaći, i spremno žuri da ih podigne i dovede ih blizu svojega srca. 

Svetica koja je naša treća duhovna majstorica dobila je ime po „Malome Cvijetu” iz Lisieuxa, i bila je utjelovljenje istoga takvoga dječjega povjerenja u svojega nebeskoga Oca. Majka Terezija, redovnica poput svoje imenjakinje, počela je svoj život u služenju kao učiteljica u jednoj indijskoj školi za djevojčice. U tome je razdoblju začula tajanstveni „poziv unutar poziva” da služi Kristu u najsiromašnijima među siromašnima. Putovala je u indijski grad Darjeeling kada joj se ukazao Krist i povjerio joj posebno poslanje. Jednostavno je i otvoreno progovorio njezinu srcu, i rekao: „Žedan sam.” Isus joj je otkrio da želi da mu ona pomogne utažiti Njegovu žeđ za dušama na jedinstven način – tako što će poći služiti i ljubiti najranjivije, bolesne i izgubljene. Ubrzo nakon toga Majka Terezija utemeljila je red Misionarki ljubavi, čiji je životni put živjeti s najsiromašnijima među siromašnima, izgubljenima i bijednima.

Kasnije u životu Majka Terezija napisala je pismo svim članicama i članovima svojega reda, u kojemu je otkrila ključ njihova poslanja – Isusovu žeđ. Kako je Majka Terezija napisala u svojem poznatom „Pismu iz Varanasija”:

„Isus želi da ga svatko od vas čuje kako progovara u tišini vašega srca. […] On ne samo da vas ljubi – još više – On čezne za vama. Ako mu se ne približite, nedostajete mu. On žeđa za vama. On vas uvijek ljubi, čak i kada se ne osjećate dostojnima. Čak i ako vas drugi ne prihvaćaju, ili ako nekada ne prihvaćate sami sebe, On je onaj koji vas uvijek prihvaća. […]”

Majka Terezija uči nas da Isusova žeđ ne znači reći, kako to bezbrojni ljudi čine, jednostavno „da te Isus ljubi”. Taj izraz je točan, ali u njemu se ne nalazi sva snaga Njegovih riječi dok On visi na križu i umire iz ljubavi prema nama. Majka Terezija nas uči da je Isus i danas na križu, i da žeđa za nama. Moramo doživjeti te riječi, izgovorene nama osobno, kako bismo osjetili snagu s kojom ih je Isus izrekao na križu onoga prvoga Velikoga petka.

Naše tri duhovne majstorice, od kojih svaka nosi isto ime i izgara istom ljubavlju za Gospodina, na taj nam način govore o istoj stvari: putovanju duše k Bogu u molitvi. Sveta Terezija Avilska ohrabruje nas na početku našega duhovnoga putovanja: „Budite hrabri! Molite Gospodina za velike milosti!” Sveta Terezija iz Lisieuxa podsjeća nas da čak i kada mi molimo za velike milosti, sam Bog žuri prema nama, i trudi se da nam dođe i susretne nas u našoj malenosti i našoj potrebitosti. A kada se konačno sjedinimo s Njime, Majka Terezija uči nas da se srce toga tajanstvenog sjedinjenja nalazi u Njegovoj gorućoj „žeđi” za nama – božanskoj želji koja nas na zemlji poziva prema Bogu, a do kraja će se utažiti tek kada budemo sjedinjeni s Njime za cijelu vječnost u raju.

Jednom kada čujemo i doživimo te riječi onako kako Bog to želi, shvatit ćemo da Bog ne preza ni pred čime kako bi nam se približio. On žeđa – ustvari, On umire od želje da bude u dubljemu odnosu s nama. Usred svih ovih izazova i teškoća što ih nose ova „nikada viđena vremena”, posvetimo se i mi „nikada viđenoj molitvi”. Pogledajmo Božju žeđ za svakime od nas, i neka nas to potakne da molimo kao nikada prije.

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net