Spomeni se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi. (Izl 20,8-10).

Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Sin Čovječji gospodar je subote (Mk 2,27-28).

Treća zapovijed Dekaloga doziva u pamet svetost subote. “Sedmi dan neka bude dan posvemašnjeg odmora, Gospodu posvećen” (Izl 31,15).

Tom prilikom Sveto pismo podsjeća na stvaranje: “I Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni” (Izl 20,11).

Sveto pismo u danu Gospodnjem otkriva i spomen-dan Izraelova oslobođenja iz egipatskog ropstva: “Spomeni se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotni” (Pnz 5,15).

Bog je Izraelu povjerio subotu da je poštuje u znak vječnog saveza. Subota je za Gospodina; sveto je pridržana na hvalu Boga, njegova stvoriteljskog djela i njegovih spasiteljskih čina u prilog Izraela.

Djelovanje Božje uzor je ljudskom djelovanju. Ako je Bog sedmog dana “prestao raditi i odahnuo” (Izl 31,17), treba također i čovjek “počinuti” i pustiti da i drugi, nadasve siromasi, “odahnu” (Izl 31,17). Subota obustavlja svakidašnji posao i omogućuje odmor. To je dan prosvjeda protiv robovanja radu i obožavanja novca.

Evanđelje izvješćuje o više slučajeva kad je Isus optužen da krši subotnji zakon. No Isus nikad ne oskvrnjuje svetosti toga dana. On joj punom vlašću daje vjerodostojno tumačenje: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27). U svojoj dobroti Isus drži dopuštenim “subotom činiti dobro” a ne “zlo, život spasiti” a ne “pogubiti” (Mk 3,4). Subota je dan Gospodina milosrđâ i Božje časti. “Sin Čovječji gospodar je subote” (Mk 2,28).

Ovo je dan što ga učini Gospodin: radujmo se i kličimo u njemu! (Ps 118, 24).

Isus je uskrsnuo od mrtvih “prvi dan u tjednu” (Mt 28,1; Mk 16,2; Lk 24,1; Iv 20,1). Kao dan Kristova uskrsnuća, “prvi dan”, doziva u pamet prvo stvaranje, a kao “osmi dan”, koji slijedi po suboti, označuje novo stvaranje, započeto Kristovim uskrsnućem. Za kršćane je postao prvi među svim danima, blagdan nad blagdanima, dan Gospodnji (“he Kyriake heméra”, “dies dominica”), nedjelja: Sastajemo se u dan sunca jer je to prvi dan kada je Bog, promijenivši tamu i tvar, stvorio svijet. U isti je dan Isus Krist, naš Spasitelj, ustao od mrtvih.

Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; kršćanima nedjelja nadomješta obredne propise subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i naviješta čovjekov vječni počinak u Bogu. Uistinu, Zakonsko je bogoslužje pripravljalo Otajstvo Kristovo: što se u njem vršilo označavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva: Oni koji su živjeli u starom poretku stvarî krenuli su prema novoj nadi, ne obdržavajući više subotu, nego dan Gospodnji, dan u kojem se, milošću Gospodina i po njegovoj smrti, pojavio naš život.

Svetkovanje nedjelje ostvaruje čudoredni propis koji je po naravi upisan u čovječje srce, tj. “Bogu iskazivati vanjsko, vidljivo, javno i redovito štovanje u spomen njegovoj općoj dobrohotnosti prema ljudima”. Nedjeljno bogoslužje dovršenje je čudorednog propisa Starog saveza, od kojega preuzimlje ritam i duh slaveći svaki tjedan Stvoritelja i Otkupitelja svoga naroda.

Nedjeljno slavlje Dana i Euharistije Gospodnje u središtu je života Crkve. “Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava kao prvobitan zapovjedni blagdan”. Isto tako treba da se obdržavaju blagdani Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, Bogojavljenja, Uzašašća i Presvetog tijela i krvi Kristove, Svete Bogorodice Marije, njezina Bezgrešnoga začeća i Uznesenja, svetog Josipa, svetih apostola Petra i Pavla te konačno Svih svetih.

Taj običaj kršćanske zajednice seže do u početke apostolskog vremena. Poslanica Hebrejima opominje: “Ne ostavljajmo svoje skupštine, kao što nekoji imadu običaj, nego bodrimo jedan drugoga” (Heb 10,25). Predaja je sačuvala spomen jedne uvijek suvremene opomene: “Dođi navrijeme u crkvu, približi se Gospodinu i priznaj svoje grijehe, kaj se u molitvi (…) Sudjeluj u svetoj i božanskoj liturgiji, dovrši svoju molitvu i nemoj otići prije otpusta (…) Često smo ponovili: ovaj ti je dan darovan za molitvu i počinak. Ovo je dan što nam ga učini Gospodin. Kličimo i radujmo se u njemu”.

“Župa je određena zajednica vjernika trajno ustanovljena u partikularnoj Crkvi, za koju je pastirska briga, pod vlašću dijecezanskog biskupa, povjerena župniku kao njezinu vlastitom pastiru”. Ona je mjesto u kojem se svi vjernici mogu skupiti za nedjeljno slavlje Euharistije. Župa uvodi kršćanski puk u redovito oblikovani liturgijski život, sabire ga na to slavlje; uči ga spasonosnoj Kristovoj nauci; po dobrim i bratskim djelima u djelo provodi ljubav Gospodnju: Ti ne možeš moliti kod kuće kao u crkvi, gdje je sakupljen Božji puk, gdje se jednodušno diže vapaj k Bogu. Ima tu nešto više: sjedinjenje pametî, suglasje dušâ, veza ljubavi, molitve svećenikâ.

Crkveni propis naznačuje i točno određuje zakon Gospodnji: “Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi”. “Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnog dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu”.

Nedjeljna Euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje. Zato su vjernici dužni sudjelovati u Euharistiji u zapovjedne dane, osim ako su opravdani ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojenčad, ili su od svoga župnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrše tu obvezu čine teški grijeh.

Sudjelovanje u zajedničkom euharistijskom slavlju dana Gospodnjega svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Vjernici tako svjedoče svoje zajedništvo u vjeri i ljubavi. Istovremeno svjedoče Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Jedni druge učvršćuju uz potporu Duha Svetoga.

“Ako nema dovoljno posvećenih službenika ili zbog drugog važnog razloga bude nemoguće sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporučuje vjernicima da sudjeluju u službi Riječi, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u župnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu, ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u skupinama obitelji”.

Kao što Bog “u sedmi dan počinu od svega djela koje učini” (Post 2,2), tako se u životu čovječjem izmjenjuju rad i počinak. Ustanova dana Gospodnjeg pridonosi da “svi imaju dovoljno odmora i slobodna vremena za obiteljski, kulturni, društveni i vjerski život”.

U nedjelje i ostale zapovjedne blagdane neka se vjernici uzdrže od onih djela i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Boga, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potrebit odmor duše i tijela. Obiteljske potrebe ili velika društvena dobrobit zakonite su isprike od propisa nedjeljnog počinka. Ipak vjernici neka bdiju da takva zakonita opravdanja ne bi stvorila navike štetne za vjeru, obiteljski život i zdravlje. Ljubav prema istini traži sveto slobodno vrijeme, nužda pak ljubavi prihvaća opravdan rad.

Dužnost je kršćana koji raspolažu slobodnim vremenom, da se sjete braće koja imaju iste potrebe i ista prava, ali se zbog siromaštva i bijede ne mogu odmoriti. Kršćansko je bogoljublje odavna nedjelju posvetilo dobrim djelima i smjernim uslugama koje trebaju bolesni, nemoćni, stari. Kršćani će posvetiti nedjelju također darujući obitelj i rodbinu svojim vremenom i iskazujući im pažnju koju im teško mogu iskazivati u ostale dane tjedna. Nedjelja je vrijeme pogodno za razmišljanje, šutnju, učenje i razmatranje, što pogoduje rastu nutarnjeg i kršćanskog života.

Svetkovanje dana Gospodnjeg i blagdana traži ozbiljno zajedničko zalaganje. Svaki kršćanin mora izbjegavati da drugima, bez nužde, nameće ono što bi im priječilo da obdržavaju dan Gospodnji. Kad običaji (sport, ugostiteljske radnje itd.) i društvene potrebe (javne službe itd.) od nekih zahtijevaju nedjeljni rad, svatko nek se smatra odgovornim da za se odvoji dovoljno slobodna vremena. Vjernici će, umjereno i s ljubavlju, paziti da izbjegavaju izgrede i nasilja koji se katkada događaju prilikom masovnih zabava. Unatoč strogim gospodarstvenim zahtjevima, javne će vlasti bdjeti da građanima osiguraju vrijeme namijenjeno odmoru i bogoslužju. Slična je dužnost poslodavaca u odnosu na zaposlene.

Poštujući vjersku slobodu i opće dobro sviju, kršćani se moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve budu zakonski priznati kao neradni dani. Oni treba da svima javno pruže primjer molitve, poštovanja i radosti, i da svoje predaje brane kao dragocjen prilog duhovnom životu ljudskog društva. Ako zakonodavstvo dotične zemlje ili drugi razlozi obvezuju na rad nedjeljom, taj dan ipak treba da bude življen kao dan našeg oslobođenja, koji nam omogućuje udjela u “svečanom skupu”, u “Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu” (Heb 12,22-23).

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net