Katolička Crkva 24. siječnja slavi spomendan sveca koji zbog svoje iznimne mudrosti i praktičnih uvida, relevantnih gotovo četiristo godina poslije njegov smrti, zaslužuje biti bolje poznat. Sveti Franjo Saleški (1567. – 1622.) bio je poznat i priznat kao svećenik, duhovnik i rječit propovjednik. Iako je njegova duhovnost proistjecala iz srca sjedinjenoga s Bogom i prepunoga molitve, njegovo vodstvo kao pastira duša zadržalo je privlačnu praktičnu stranu, koja je i danas svježa i predstavlja izazov. Jedan primjer te primijenjene mudrosti nalazi se u njegovoj knjizi „Filotea – Uvod u pobožni život”, gdje se on bavi dinamikom obraćenja koja govori svima nama koji se borimo s ovisnošću bilo koje vrste.

U ovome bezvremenskome klasiku sveti nas Franjo uči kako se u svojoj borbi s grijehom moramo kajati pred Bogom jer smo ovisni o grijehu, ali moramo također početi mrziti to o čemu smo ovisni. To je ključ naše promjene i obraćenja. Jer ako ne zamrzimo to o čemu smo ovisni, naše će pokajanje biti privremeno, a naša preobrazba minimalna. Ukratko – naša ljubav prema onome što nas veže u lance ropstva ponovno će nas zarobiti svojom snagom.

Sveti Franjo svoju teoriju temelji na Svetome pismu, u iskustvu Izraelaca u pustinji. Iznosi činjenicu da iako je Božji narod konačno bio slobodan od svojih dušmana, čeznuli su za određenim komforima u kojima su uživali – u luku i loncima punima mesa u Egiptu (usp. Br 11,4-5). Sveti Franjo zatim povlači paralelu s nama, s onime kako i mi znamo biti poput „pokajnika koji se odriču grijeha, ali ne odbacuju svoju privrženost njemu. Želim reći da oni odluče da više neće griješiti, ali u njima postoji određeno oklijevanje da se liše bijednih užitaka što ih donosi grijeh.” („Uvod u pobožni život”, 1. dio Uvoda, 7. poglavlje) Ovdje sveti Franjo identificira nešto u našoj ljudskoj prirodi, koja pokušava pronaći kompromis s grijehom i našom ovisnošću o njemu. Mi želimo oproštenje grijeha i načinâ na koje smo izabrali nešto drugo, a ne Boga, ali naša privrženost zamjeni za Boga tvrdoglavo ostaje prisutna, što nas čini sklonima da tu zamjenu ponovno izaberemo, i tako ponovno sagriješimo. Sveti Franjo ovako upozorava o takvoj osobi, koja traži oproštenje i slobodu:

 Ah! Tko to ne može vidjeti da je ovaj bijedni čovjek, iako je van grijeha, ipak posve opterećen privrženošću grijehu. […] Ah! Takve su osobe u velikoj opasnosti. […] Jer ne samo da se morate odreći grijeha, nego morate također očistiti svoje srce od svih privrženosti povezanih s grijehom.

Prema svetome Franji, ključ pobožnoga života i slobode od ovisnosti jest „prezirati grijeh sa snažnim i žestokim pokajanjem, prezirući ne samo grijeh, nego i svaku privrženost grijehu i svemu što iz njega proistječe i što do njega dovodi”.

Ta praktična mudrost svetoga Franje potvrđuje se u našim grješnim ovisnostima u stvarnome životu. Sjećam se kako sam jednom vodio sprovod čovjeka koji je bio kronični alkoholičar, i koji je umro od svoje ovisnosti. Kada sam razgovarao s njegovom kćeri, ona mi je rekla: „Neki kažu da je piće bilo tatina slabost. Ja bih rekla da je piće bilo njegova strast.” Taj mi se zaključak učinio točnim. Problem njezina oca nije bio njegova strast ili želja. Problem je bila njegova želja i privrženost onome što ga je s vremenom uništilo. Bio je to čovjek koji je mrzio što je alkoholičar, koji je znao da je rob alkoholu, ali koji se nije mogao okaniti svoje ljubavi prema piću, što ga je uvijek iznova uvlačilo u ropstvo.

Ta se dinamika beskonačno ponavlja u našemu upornome držanju za svoje ovisnosti. Bilo da su to ovisnosti o destruktivnijim stvarima, poput alkohola, droge, pornografije, ili kockanja, ili suptilnijih ovisnosti, o stvarima poput rada, moći, interneta, želje da se svima svidimo, očajničke potrage za bliskošću, fantazijama, ili o beskrajnome broju drugih stvari, ono što je svima njima zajednički nazivnik jest slogan „Voli mene više od svega drugoga”. A kada tako činimo, one nas zarobe i kontroliraju. No kada počnemo mrziti ono o čemu smo ovisni, i tražiti oproštenje što smo živjeli u toj ovisnosti, samo onda – s Božjom pomoći – možemo početi doživljavati trajnu slobodu, jer će se tada naša strast i želja početi premještati na samoga Boga. Naš je problem taj da iako bismo mi duboko u svojemu srcu radije bili slobodni od svojih ovisnosti, veći dio nas ne želi ih se okaniti. Zašto? Zato što smo i dalje afektivno vezani za njih.

Upravo ovdje nastupa mudrost svetoga Franje, i usredotočuje se na ono što mi istinski ljubimo i nužno mrzimo. On nas uči da predmeti naših ovisnosti postaju lažnim bogovima i zamjenama za Boga, i to jer smo im se predali u ljubavi. Ovisnosti zamjenjuju Božju ljubav kao izvor i predmet naše najdublje želje. Zato je Isus inzistirao na tome da naše ljubavi imaju hijerarhiju, u kojoj Bog i njegovo kraljevstvo zauzimaju prvo mjesto. „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6,21); „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!” (Lk 14,26). Tim riječima Isus nam jednostavno kaže: „Ništa vam ne smije biti važnije od mene.”

Sveti Augustin jednom je napisao „Amor meus, pondus meus” („Moja je težina moja ljubav”) [„Ispovijesti”, 13,9,10], što znači da mi uvijek gravitiramo onome što najviše volimo. Zato je duhovni život tako važan u borbi da nadvladamo ovisnosti i ostanemo slobodnima, a to je nešto što se priznaje u „Programu od 12 koraka” udruge „Anonimnih alkoholičara”. Tu se ne radi o tome da nešto volimo manje, nego o tome što volimo prvo i najviše. Bit mržnje prema onome o čemu smo ovisni nije u slobodi od želje, nego o slobodi za želju – za želju i ljubav prema Bogu, koji nas strastveno želi i ljubi. Kada Bog postane našom prvom ljubavi, onda smo slobodni sve vidjeti i ljubiti u njihovu ispravnome poretku. Kada je Bog naša prva ljubav, onda sve ostalo nalazi svoje mjesto u odnosu na Njega. Zato je mudrost svetoga Franje Saleškoga tako relevantna za nas danas, u areni naše borbe s ovisnostima. Ta nas mudrost vraća onamo gdje se nalazi pravi problem – koga ili što najviše volimo, i vraća nas na nužni odabir koji moramo učiniti s Božjom milošću – ljubiti Njega i mrziti sve što dolazi između nas i Boga, koji je naša prva ljubav.

Neka sveti Franjo Saleški i njegove molitve i vodstvo pomognu nama koji se borimo s više ovisnosti nego što to želimo priznati. Zamolimo Božje oproštenje za svaki put kada smo podlegli svojim ovisnostima, a iz ljubavi prema njima. Također, počnimo mrziti ono o čemu smo ovisni, i tako budimo konačno slobodni ljubiti Boga: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.” (Mt 22,37) Zato prva Božja zapovijed nije samo prva stavka na nekome popisu. Ona je poziv da ljubimo ispravno, i ključ za život koji vodi do prave slobode i trajnoga mira.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.