Nekoliko jednostavnih riječi iz Pravila svetoga Benedikta izražavaju samu srž načela općega dobra u katoličkom društvenom nauku. Tri evanđeoske scene to nadopunjuju, pokazujući što se događa kada ljudi nastoje — ili zanemaruju — dobro jedni drugih.

Slijedeći Benediktovo načelo, ispravno uređena zajednica skrbi i za jake i za slabe, tako da jaki imaju izazov koji ih potiče na rast, a slabi ostaju uključeni, dobivaju svrhu i ne postaju izolirani od života zajednice.

Prispodoba o bogatašu i Lazaru te dvije priče o Isusovim ozdravljenjima pokazuju nam posljedice uspjeha ili neuspjeha u nastojanju oko općega dobra.

1. Prispodoba o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19–31)

Prva priča koju želim razmotriti jest prispodoba o bogatašu i Lazaru. To je poznata priča — toliko poznata da ju je lako čitati (ili slušati), a da nas upozorenje koje nosi ne potrese. Isusove su prispodobe poučne i pozivaju nas da razmislimo koliko uspješno primjenjujemo poruku njegova nauka u vlastitom životu. Često nastojim ne poistovjećivati se previše s bogatašem iz prispodobe, ali kad sam iskrena, vidim koliko smo zapravo slični. Sudbinu bogataša bolno je razmatrati kada se prepoznamo za njegovim stolom.

Isus nam prikazuje Lazara kako počiva u krilu Abrahamovu, dok se bogataš — tradicionalno nazivan Dives — nalazi u mukama. No i tada Dives pokazuje svoju oholost. Moli Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći kako bi ih upozorio na njihovu konačnu sudbinu, ali Abraham to odbija. Kaže mu da imaju Mojsija i proroke. Neće biti nikakva blaženog glasnika koji bi se vratio od mrtvih da ih dodatno prosvijetli.

Sav je Izrael znao da će biti suđen po Zakonu. Kao što piše sveti Pavao: „Svi koji su sagriješili pod Zakonom, po Zakonu će biti suđeni” (Rim 2,12). No Dives je zanemario odredbe Zakona i vidimo ga kako trpi posljedice svoje osude. Čak je i njegova savjest — ono što je John Henry Newman nazvao „izvornim Kristovim namjesnikom u duši” — bila utišana njegovim ugađanjem samome sebi.

Divesov grijeh leži u tome što ga je oholost zaslijepila za Lazarevu prisutnost: prelazio je preko njegovih potreba i dopuštao da ovaj ostane gladan pred njegovim vratima. Svatko tko prolazi gradskim ulicama zna koliko je lako prestati vidjeti dostojanstvo siromašnih, beskućnika i ovisnika. U nekim gradovima patnja je toliko prisutna da nas sućut više ne pokreće na djelovanje. Dives se brinuo samo za udobnost svojega stola, dok je Lazar ostajao gladan pred njegovim pragom.

Prispodoba o bogatašu i Lazaru ozbiljno upozorava na posljedice zanemarivanja zahtjeva općega dobra. Ono što Sveto pismo pretpostavlja, katolički društveni nauk kasnije je jasno oblikovao: ljudski život treba biti usmjeren prema dobru koje svi želimo — općem dobru.

2. Kupalište Bethzatha (Iv 5,1–15)

Sada prijeđimo s Isusova poučavanja u prispodobama na njegova djela. sveti Ivan donosi živopisnu sliku onoga što je Isus zatekao prolazeći kroz Ovčja vrata i ulazeći u Jeruzalem, blizu kupališta Bethzatha, koje se češće naziva Bethesda. Ondje se nalazilo pet trijemova, odnosno natkrivenih prolaza, a cijeli je prostor najvjerojatnije bio zaštićen krovom od sunca. Kada je Isus ušao, zatekao je mnoštvo „slijepih, hromih i uzetih“ kako ondje leže jer je, kako nam kaže sveti Ivan, to mjesto bilo poznato po ozdravljenjima. Vjerovalo se da se, kada bi se voda u kupalištu uzburkala, prvi koji uđe u nju oslobađa svoje bolesti.

Isus je ondje susreo čovjeka koji je trideset i osam godina čekao ozdravljenje, ali kako nije mogao hodati, nije se uspijevao dovući do vode prije nego što bi netko drugi ušao ispred njega. Zamislimo ustrajnost toga čovjeka. Dan za danom borio se sa svojom nemoći da se približi vodi, i gotovo četiri desetljeća gledao kako drugi stižu prije njega i bivaju ozdravljeni. Kada ga je Isus upitao želi li ozdraviti, nije jednostavno odgovorio potvrdno. Njegov odgovor otkriva ovisnost i nedostatak pomoći: „Nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište.“ U Bethzathi je svatko bio prepušten samome sebi.

Postoji jedan zanimljivi detalj koji se često previđa. Kupalište se nalazilo blizu ulaza u Jeruzalem zvanog Ovčja vrata, nazvanog tako jer je bio najbliži Hramu i njime su se u grad dovodile ovce na žrtvu. Svećenici koji su vodili ovce zaustavljali bi se kod kupališta kako bi ih obredno očistili prije nego što bi ih doveli u Hram na žrtvovanje. Simbolika Isusa Krista, Dobroga Pastira, koji ulazi u Jeruzalem kroz ta vrata i ondje ozdravlja uzetoga, doista je snažna.

Na mjestu gdje je ozdravljenje ovisilo o snazi ili povezanosti, Isus gleda čovjeka sa suosjećanjem u oči, govori mu da ustane i hoda, a zatim nestaje u mnoštvu. Sljedeći put nalazimo ih zajedno u Hramu. Čovjek je po Isusu ozdravljen, vraćen pravome bogoslužju u Hramu i ponovno uključen u zajednicu vjere.

Nije li zanimljivo da u trideset i osam godina nitko nije pružio ruku tom siromašnom, ali upornom čovjeku kako bi mu pomogao ući u vodu? Nije li bilo nikoga tko bi, zahvalan za vlastito ozdravljenje, došao pomoći drugima? Nije li bilo dobrovoljaca koji bi pristupili kupalištu i pomagali? Nije li bilo rodbine koja bi mogla pomoći? A što je sa svećenicima koji su ondje dovodili ovce na pranje? Svi su u Bethzathi gledali vlastiti interes i natjecali se tko će prvi — ali gdje je bilo suosjećanje?

„Slijepi, hromi i uzeti“ nisu imali zagovornika, nisu imali prijatelja koji bi im pomogao — sve dok Isus nije došao i osnažio slabe noge toga čovjeka. Zamislimo koliko bi njegov život bio drukčiji da mu je netko pomogao ući u vodu trideset godina ranije.

Opće dobro izostaje u društvu u kojem svatko stavlja sebe i svoje potrebe na prvo mjesto — gdje je svatko prepušten samome sebi. Solidarnost, drugo ključno načelo katoličkog društvenog nauka, traži da međusobno podupiremo jedni druge u rastu i punini života unutar zajednice ljubavi. Pozvani smo odgovarati na potrebe drugih kako bi opće dobro postalo radosna stvarnost koja se živi, a ne neostvarena težnja.

Bethzatha je bila mjesto usamljenosti i oskudice. Hram je bio mjesto zajedništva i bogoslužja. Isus je most između tih dvaju svjetova.

3. Ozdravljenje uzetoga (Mk 2,1–12)

Izvještaj svetog Marka o uzetome u Kafarnaumu pruža najjasniju sliku prijateljstva u službi općega dobra, premda ovu zgodu donose i sveti Matej i sveti Luka. Riječ je o lijepoj priči o vjeri i prijateljstvu, dirljivom primjeru općega dobra koje se živi u solidarnosti i uz poštovanje dostojanstva uzetoga, čiji prijatelji čeznu za Isusovom ozdravljujućom snagom koja bi ga izliječila.

Čitamo da se Isus Krist upravo vratio u Kafarnaum nakon obilaska Galileje, gdje je „propovijedao u njihovim sinagogama i izgonio zloduhe” (Mk 1,39). Kada se pročulo da je ondje, okupilo se toliko ljudi da oni koji su dolazili kasnije nisu mogli ni prići. Tada su došla četvorica noseći svoga uzetog prijatelja. Ne mogavši se probiti kroz mnoštvo do Isusa, popeli su se na krov, otvorili ga i spustili svoga prijatelja pred njega, u samo središte okupljenih.

Sveti Marko nam kaže da je Isus, vidjevši njihovu vjeru — vjeru njegovih prijatelja — rekao uzetome: „Sinko, otpuštaju ti se grijesi.” To je snažna slika prijateljstva kao zagovora. Suprotnost prizoru u Bethzathi ovdje je očita.

Nažalost, mnoge obitelji koje žive s invaliditetom susreću svoju „Bethzathu” i u vlastitim župama. Neki nailaze čak i na „Divesa”. Mnogi ljudi s intelektualnim teškoćama svjedoče da nemaju prijatelja, a još veći broj kaže da često doživljavaju usamljenost. Istraživanja također pokazuju da sama prisutnost u crkvi ne znači nužno da će osoba s razvojnim teškoćama biti prihvaćena i osjetiti da ondje pripada. Osobe s intelektualnim i razvojnim teškoćama češće se suočavaju s problemima mentalnog zdravlja, a usamljenost u tome ima veliku ulogu.

Međunarodna teološka komisija nedavno je u dokumentu Quo Vadis, Humanitas? (Kamo ideš, čovječanstvo?) zapisala: „Otajstvo ljudske osobe uključuje njezin poziv na društveno zajedništvo”, te je, odjekujući konstituciju Gaudium et Spes, istaknula da se čovjek „ne može u potpunosti pronaći osim po iskrenom darivanju samoga sebe”.

U trećoj smo priči vidjeli kako milost ulazi ondje gdje se prijateljstvo živi kao dar. Opće dobro uvijek najprije traži dobro drugoga i ostvaruje se kada jaki i slabi djeluju zajedno. Gdje se ljubav daruje slobodno, ona se ne umanjuje, nego se umnaža u neizmjernu puninu dobra.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.