Apostolstvo je četvrta oznaka Crkve (jedna, sveta, katolička), a u Novome ga se zavjetu smatra nadasve važnom odlikom. Sv. Pavao piše: “sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ” (Ef 2,19–20). Sveti nam Ivan kazuje da su apostoli “dvanaest temelja” gradskih zidina nebeskoga Jeruzalema (Otk 21,14). Kuća Božja, nebeski grad – to jest Crkva – počiva na čvrstim temeljima svojega apostolstva.

Crkva je apostolska u više nego jednome smislu: prvo, zato što je utemeljena na apostolima, ali i zato što čuva njihov nauk i predaju; zato što se i dalje vodi tim istim naukom i predajom i zato što je zakonitim nasljeđivanjem primila čitavu baštinu apostolâ.

E sada, bilo tko tko tvrdi da je to podrijetlo strano biblijskoj vjeri očito nikada nije pročitao Bibliju. I u Starome i u Novome zavjetu susrećemo pisce koji su zaokupljeni rodoslovljem. Razmislite samo o 10. i 11. poglavlju Knjige Postanka. Razmislite o 1. poglavlju Evanđelja po Mateju. Razmislite o 3. poglavlju Evanđelja po Luki. A ta zaokupljenost nije završila dolaskom Isusa Krista. Kao što smo vidjeli ranije, apostoli su bili pažljivi u odabiru svojih nasljednika. To što Petar navodi Ps 109,8 (“njegovu službu nek’ dobije drugi!”), govori nam nešto. Riječ “služba” na koju nailazimo na ovome mjestu prijevod je grčke riječi episkopein (doslovno “nadglednik”) od koje se razvila naša riječ “biskup”. Zapravo, u protestantskoj Bibliji Kralja Jamesa ovaj je redak preveden na sljedeći način: “njegovo biskupstvo nek’ dobije drugi”! Luka na ovomu mjestu (Dj 1,20) raspravlja o “službi” apostola koju je Crkva čak i onda razumijevala pod naslovom “biskupa”.

Blizak suradnik sv. Petra i Pavla, sv. Klement Rimski, opisao je kako su oni nastavili tu praksu u kasnijim godinama svojega apostolata. “Propovijedali su po selima i gradovima te prve obraćenike, iskušavši ih Duhom, budućim vjernicima postavljali za biskupe i đakone. Ali to nije novost jer je o biskupima i đakonima pisano pred mnogo vremena. Pismo, naime, negdje ovako veli: Postavit ću im glavare u pravednosti i njihove poslužitelje u vjeri.”

Klement objašnjava i zašto su njegovi prethodnici ovo činili: “I naši su apostoli po Gospodinu našemu Isusu Kristu znali da će biti prepirke oko biskupske službe. Zbog toga, dobro znajući što će se dogoditi, postaviše ranije spomenute i zatim zapovjediše da nakon njihove smrti njihovu službu preuzmu drugi prokušani muževi.”

I tako je nastavljen lanac nasljedstva. 190. godine poslije Krista sv. Irenej je pisao o prethodnim papama kao da piše o davnoj povijesti – a i pisao je! – ali je pazio da uključi svako pojedino ime dok je pratio lanac nasljedstva sve do svojih dana.

I mi ga možemo pratiti sve do naših dana. Naime, svoju apostolsku vlast Crkva i danas prenosi onako kao što su to činili prvi apostoli na stranicama Biblije: polaganjem ruku (usp. 1 Tim 5,22; 2 Tim 1,6).

A to nije tek zbog davanja vjerodajnice – iako su i one važne. To je stvar “dara” – karizma, milosti – prenesenih polaganjem ruku ovlaštenih za to od Boga (usp. 1 Tim 4,14). Tako su zaređeni klerici postajali “upraviteljima otajstava Božjih” (1 Kor 4,1), sa snagom darovanom od Boga da vrše to upravljanje.

Moj prijatelj Ian ispričao mi je zgodu iz vremena dok je kao baptistički propovjednik služio malenoj zajednici u Teksasu. Ian je revno nastojao približiti evanđelje ne samo dobrostojećim obiteljima njegove malene crkve, već i njihovim manje sretnim susjedima od kojih su mnogi bili vrlo siromašni. Bio je toliko uspješan u tome da je crkva počela bilježiti rekordnu posjećenost. Doslovce je promijenio izgled svoje zajednice budući da su na bogoslužje počeli dolaziti ljudi različitih rasa. Međutim, nisu svi članovi zajednice bili sretni zbog toga. Zapravo, neki su se od njih počeli grupirati i čak su provalili u Ianovu župnu kuću kao upozorenje da bi mogao dobiti otkaz.

Ian je potražio savjet u pokrajinskomu uredu svoje baptističke Crkve. Međutim, njegovi su ga kolege obavijestili da iza zajednice zapravo i nema nikakva prizivna suda. Ian je istaknuo da je to u suprotnosti s primjerom koji se može pronaći u Novome zavjetu. Apostoli nisu bili pod stegom svojih zajednica niti su im one zapovijedale. Upravo su oni bili ti koji su u ljubavi predsjedali kršćanskim skupovima.

“To je istina, Iane”, rekao mu je jedan od njegovih kolega. “Međutim, danas to više tako ne radimo.”

“Pa, pridržava li se itko Novoga zavjeta o ovome pitanju?” upitao je Ian. “Tko radi onako kako stoji u Novome zavjetu?”

Kolega se nasmijao nekoj svojoj neizrečenoj misli. “Bojim se da su jedini koji još tako rade rimokatolici.”

Ian je danas rimokatolik.

Apostolstvo je, poput ostalih triju oznaka, očitije u Katoličkoj Crkvi nego igdje drugdje na svijetu.

Što to praktično znači? To znači upravo ono što je Isus prvim apostolima rekao da će značiti. “Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!” (Mt 10,20). Obratite pozornost: on im nije rekao da će oni uvijek biti divljenja vrijedne osobe. Rekao im je da će Duh govoriti kroz njih (usp. Iv 20,21–22) – usprkos slabostima i ograničenjima njihove ljudskosti. A potom je rekao i ovo: “Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla” (Lk 10,16).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Razlozi za vjerovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.